pardon my french

07.05.2012., ponedjeljak

Z(a)gradni Pariz

Kad sam došla u Pariz, odmah mi je bio lijep. Zanemarimo što ja ne pišem o onoj lošijoj strani, već sam jednom rekla da mi ljepša strana jednostavno nosi prevagu, ali odmah mi je zbilja bio lijep. I jedno vrijeme nikako nisam mogla povezati - zašto?
Da bi mi jedna poznanica otvorila oči jer je i ona imala sličnu misao. Naime, osim standardne turističke ponude i neupitnog kulturnog bogatstva, daha povijesti, crvenog balona prošlosti - fasade su čiste i slične!
Ako krenete autobusom od točke A do točke B koja se nalazi na suprotnom kraju grada, možete uglavnom vidjeti ovakve prizore:

DSCN3299 (Large)

To su zgradom mahom zvane Haussmanija stil - znači stil koji je započeo idejni začetnik modernog Pariza - Haussmann (ili kako zvuči po francuski - 'Osman'). Gradio je zgrade sa specifičnim prozorima (ono što mi nazivamo "francuski balkon", a ono što mi nazivamo balkon, oni velikodušno nazivaju "terasa"). Uglavnom su te 'terase' bile privilegija onih koji su živjeli na drugom katu - naime, u tadašnje vrijeme na drugom katu je živjela bogata obitelj (možda vlasnici zgrade?), koji su imali svoju služinčad (a služinčad je živjela u potkrovljima). Tako i dan danas možete u takvim stanovima vidjeti vrata za poslugu, ili originalne kamine. Stropovi su obično visoki, prozori su obično veliki i uski, a u svim takvim stanovima su bordure na plafonu.

Trivia: Haussmann namjerno nije pravio "prave" balkone, jer mu je osnovna namjera bila da ljudi izađu van iz stana. Zato je skoro svaka zgrada ili blok zgrada u Parizu upotpunjen nekom zelenom površinom (a te zelene površine su zbilja popularne za sjedaljke) :)

Stubišta su u takvim zgradama skoro svugdje uska, a još su uža nakon naknadne ugradnje liftova. Vjerujte mi na riječ - u životu niste vidjeli manji ili uži lift. Doslovce, liftovi su takvi da ljudi stavljaju vrećice iz dućana u lift, a pješice idu u stan :)

Međutim, ima i ovoga u Parizu - npr. tri različita stila u jednom nizu (vidi,, čak se i rimuje) :D

DSCN3504 (Large)

pa socijalistički stil:

DSCN3374 (Large)

ovi uski završeci zgrada su mi moćni skroz:

DSCN3505 (Large)

pa zgrade modernijeg stila, sa balkonima - odnosno onim što Francuzi tako velikodušno nazivaju - terase:

DSCN3364 (Large)

pa malo drugačiji balkoni:

DSCN3363 (Large)

pa malo drugačiji dizajn:

DSCN3830 (Large)

pa jedan pariški atelje:

DSCN3832 (Large)

i jedna žlica nečeg poznatog:

DSCN3320 (Large)

Ima raznih Pariza (čitaj ovo 'Pariza' u množini), i ja ću pisati o tim Parizima. Postoje zgrade koje su puno lošije. Koje su drugačije. Koje su u ružnom stanju. Koje su nepraktične. Sa grafitima. Sa prljavštinom. Sa bazenima na krovovima.... postoje različitosti - kao i u svim drugim gradovima i mjestima na svijetu.

Ako ste se kad pitali kako ljudi, obzirom na opis u prvom pasusu, uopće useljavaju i iseljavaju svoje stvari, evo odgovor i na to:

DSCN3506 (Large)

Zgodno, n'est-ce pas?

- 00:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.04.2012., subota

Pariz bez zavjesa

Oduvijek sam voljela, ma u kojem gradu bila, gledati u zgrade kao da sam turist. Najviše sam to voljela raditi u rodnom gradu, a navika se kasnije preselila na sve moje adrese. I zbilja je fascinantno kako uvijek otkriješ nekakav balkon, detalj na fasadi, cijeli jedan kat, krov ili bilo što što nisi prije nikad primjećivao. A prošao si pored toga barem stotinu puta.

Isto tako sam oduvijek voljela gledati u rasvijetljene prozore navečer i zamišljati unutrašnjost svakog prostora. Nekako umišljam da to svi volimo :)

A ako su dani lijepi (što zadnjih tjedan dana u Parizu - nisu), ako guraš kolica ispred sebe, ako si bar sat vremena dnevno vani, onda opažaš i prozore danju. Pa shvatiš da umjesto zastora dekoracija na prozoru može poslužiti ne samo da sakrije pogled unutra, nego i da istakne stav prema van.

A može se svašta vidjeti:

P3240039 (Large)

I kako onda da ne zamišljaš kakva je unutrašnjost stana, kad ovakvi prozori otkrivaju skoro sve, a sakrivaju dovoljno da ti mašta proradi. Nešto kao trbušna plesačica.

A kad vidiš ovako nešto:

DSCN3254 (Large)

Onda se samo zaustaviš na ljepoti zelenila i zavjese ti zbilja ne padaju na pamet. :)

- 23:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.03.2012., ponedjeljak

Usporedba ni sa čim (porod u Parizu)

Često me ljudi pitaju da im ispričam kako je to bilo rađati ovdje, i da usporedim sa Hrvatskom, odnosno sa BiH. Budući da je Koko moje prvo dijete i da sam rađala samo ovdje, neću praviti nikakve usporedbe (mada bih voljela čuti vaše u komentarima), nego ću samo napisati kako je to bilo.

Dakle, kako sam već pisala u gornjem postu, čim zatrudnite, trebate se prijaviti u bolnicu u kojoj se želite poroditi. Ako vas prime, nazovu vas telefonski, upišu vas u bolnicu i tada upadate u njihovu mašinu.

Kad su mene primili, odmah su mi dali sastanak sa babicom, hrpu nekih papira i dali su mi naljepnice sa mojim imenom, udanim i djevojačkim prezimenom te "bar kodom" - koji će kasnije poslužiti za sve sastanke, jer te tako ubacuju u kompjuterski sustav.

Tako se meni, na primjer, između ostalog, desilo da sam pala niz stepenice u osmom mjesecu trudnoće. Nakon pregleda u hitnoj (koji je trajao oko četiri sata, ne zato što sam čekala nego zato što su bili detaljni), dobila sam još hrpu sastanaka za sljedeće dane. Preko tog bar-koda su znali da dolazim, znali su mi ime i prezime i vrijeme dolaska.

Uglavnom... koliko sam primijetila, u odnosu na Hrvatsku (i to je jedina usporedba što ću dati), termin poroda određuju tjedan dana kasnije (kad trudnoća dosegne 41+0 tjedana). Tako da sam ja imala dva termina, i baš mi je to bila fora - prvo jer sam znala da će beba doći kad njoj bude vrijeme, a drugo - nisam se uspaničila kad je prvi termin prošao.

Kad su me uhvatili trudovi, po savjetu bolničkog sajta na svakih pet minuta, krenuli smo u bolnicu. To je bila rana večer, oko 19:00, i ja sam naivno mislila da ću roditi do ponoći. U ponoć sam već tražila epiduralnu koju su mi dali kad sam se otvorila dovoljno za nju - znači oko 4 ujutro. zubo

Da, trudovi su trajali i sve što ide uz to. Ono što je važno za ovaj post je da svaka žena ima svoju rađaonu, u kojoj je uredno i fotelja za muža. OK, za mog su mogli dostaviti i kakav krevet jer je sve to potrajalo, ali pretpostavljam da je fotelja sasvim dobra. Naime, ne bih znala točno kas'ti.

Negdje u tom periodu trudova pitaju znamo li spol djeteta i kako će se zvati. Zatim te podatke upisuju na narukvicu (majci je narukvica već stavljena), i na papir koji će doći kasnije na dječji krevetić.
Nakon što se beba rodi (a Koko je rođen malo poslije 11:00 sljedećeg jutra), nakon što te pogleda u oči i nakon što ti ga polože na grudi cerek

, idu ju okupati, izvagati, obući i sve što ide uz to. I tata ide s njim. Mene su za to vrijeme obrađivali, a kad su se dečki vratili pustili su nas da budemo sami jedno dva sata - u stvari onoliko vremena koliko je trebalo da se oslobodi soba. Ja sam u to vrijeme mislila da se oslobađa krevet, ali zbilja - oslobađala se soba za nas. U stvari, apartman, sa toaletom, ormarom, sefom i svime što ide uz to. Ono što sam prvo primijetila je da su se prozori mogli otvoriti samo par centimetara, valjda radi postporođajne. Koja je mene, hvala ti Bože, zaobišla u svim smislovima.

Moram dodati, onaj čas kad ti predaju bebu u ruke pitaju želiš li ju dojiti ili ne. Kako sam ja rekla da želim, moj boravak u bolnici je bio okrenut u tom smjeru. Nakon tri dana sam izašla iz bolnice kao naučena dojilja i niti jedan jedini dan nisam imala problema s tim.

Posjeti u bolnici su svaki dan od 13-20h, s tim da djeca ispod 15 godina ne mogu doći u posjet. Partneri mogu doći prije i otići poslije tog vremena, u međuvremenu biti cijeli dan.

Tijekom cijelog boravka u bolnici ja sam dobila hrpu recepata, što za sebe, što za bebu. Dobila sam i upute kako se ponašati kasnije, broj od patronažne sestre te uputnicu da idem kod fizijatra dva mjeseca po porodu.

Nakon što smo izašli, dijete se prvih mjesec dana nosi na vaganje svaki tjedan u lokalni dječji centar (centar za zaštitu majke i djeteta - ima ih u svakom kvartu). Ti isti centri održavaju i sastanke za trudnice ili za majke koje su rodile u isto vrijeme, a žive u susjedstvu.
Nakon mjesec dana, dijete se na vaganje nosi po želji.

Cijepljenje je u Francuskoj stavljeno na izbor roditeljima, i prvo se obavlja sa djetetova navršena dva mjeseca.

Mislim da sam nabrojala sve ove "tehničke" podatke.
Što se tiče mene, ja stvarno uživam u majčinstvu (skoro pa isključivo angažirana u majčinstvu), ali moram reći da je i muž angažiran u očinstvu (i kuhinji), tako da uhvatim vremena i za sebe.
A ne odmaže ni Koko koji (još uvijek) nije zahtjevna beba.

A sad dolazi lijepo vrijeme, naše šetnje postaju sve duže, pa moguće da 'padne' i kakav post koji nije vezan za majčinstvo i djecu. sretan

- 19:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.02.2012., četvrtak

Trudničke zabavancije

Moja me je trudnoća "zatekla" u Mostaru - u tijeku proljeća, jednog prekrasnog popodneva kad sam bila sama kod kuće. Iako sam oduvijek intuitivna osoba, i iako sam i par sekundi prije napravljenog testa "znala" da sam trudna i da nosim dečka (ne pitajte me kako), nevjericu i tihu radost nisam mogla suzdržati. Ta tiha radost, u stvari ona iskonska duboka sreća me je pratila cijelo vrijeme trudnoće, na samom porodu, a prati me i sad... Baš sam bila blažena.

Uglavnom, tema ovog posta je trudnoća u Parizu.

Ako, dakle, zatrudnite i odlučite dijete roditi u Parizu, imate razne mogućnosti.
U Francuskoj možete, po zakonu, roditi na tri načina:

a) u bolnici
b) u kućama za rađanje
c) doma

a) Ako želite roditi u bolnici, odmah nakon napravljenog testa odnosno nakon saznanja da ste trudni trebate ići u dotičnu bolnicu (državnu ili privatnu) i prijaviti se. Lijepo popunite formular, čekate jedno određeno vrijeme (meni je iz jedne bolnice došao odgovor za manje od 24 sata, a iz druge sam čekala odgovor preko dva tjedna), i onda dobijete papir u kojem piše da ste primljeni, odbijeni ili da ste na listi čekanja.
Bolnice su krcate i nije neuobičajena situacija da vas bolnice (mada su vam najbliže i pripadaju vašoj adresi) odbiju bez grižnje savjesti.
Kod mene je bila malo specifična situacija jer sam se ja prijavila u bolnicu samo dva mjeseca pred porod. Pretpostavljam da svaka bolnica čuva određeni broj mjesta za ovakve padobrance kao ja (ili određeni postotak trudnica koje su bile prijavljene izaberu drugo mjesto/presele/izgube trudnoću i slično), ali nemojte se pouzdati u to.

Formular koji trebate popuniti je prilično jednostavan, a za popunjavanje treba znati samo osnovno znanje francuskog jezika. Osoblje bolnice u kojoj sam ja rodila je imalo jako puno razumijevanja za moj nedostatak znanja jezika (pogotovo određenih termina), i općenito je bilo vrlo ljubazno.
Jednom kad ispunite formular (dođete u bolnicu, ispunite formular za koji vam teta na info pultu kaže gdje se nalazi, ostavite ga na za to određeno mjesto i idete doma - cijeli postupak traje do 10 min) ostaje vam da čekate odgovor.
Mene je jedna bolnica odmah primila, a druga mi je poslala odgovor da sam na listi čekanja. Ali u oba odgovora su mi bili izračunati termini za porod. Različiti jedni od drugih, a različiti svakako od termina koji su mi izračunali u Hrvatskoj. U svakom slučaju, termini su se kretali od 38-42 tjedna.

A Koko je pak došao na svoj datum cool

O samom prijemu u bolnicu i ponašanju osoblja ću napisati poseban post. Jer, oni to zaslužuju.
Formulare možete popuniti u svakoj bolnici gdje želite roditi, pa ovisno o odgovorima možete birati.

Ako nemate papire zdravstvenog osiguranja, i dalje možete roditi u bolnici, s tim da sve plaćate. Ne znam koliko košta svaki pregled, obrok i slično, ali mislim da noć u državnoj bolnici košta oko 1100 eura.

b) Kuće za rađanje - pretpostavljam da je isti princip kao što sam čitala po internetu - kao i kod austrijskih kuća za rađanje. Ne bih puno znala o ovome, znam samo da postoje. Čak ne znam da li zdravstveno pokriva porod ili ne. Tako da vam na ovu temu ne mogu puno pomoći.

c) Porod kod kuće - iz materijala što ga svaka trudnica dobije, pročitala sam da je porod kod kuće u Francuskoj dozvoljen zakonom i uredno legaliziran. Uvjet je jedino da babica koja će vas porađati mora dobrovoljno pristati na to i da, u slučaju komplikacija, vi kao majka morate dozvoliti da dođe doktor/hitna ili da vas se preveze u bolnicu bez daljnjih pitanja. Isto tako, babica na brzom biranju svoga mobitela mora imati doktora koji je spreman uskočiti ako zatreba.

Detalje isto ne znam, niti poznajem nekoga tko je rodio doma, tako da vam ni tu ne mogu dati previše informacija. Ono što je meni kao rodilji bitno jest da se ima izbora. I naravno, da su djeca živa i zdrava.

Inače, sa balkona vidim da u Parizu tu i tamo nanese snijeg i da minus prži do kosti. Ali još jedno vrijeme vam neću pisati o eksterijeru, toga sam svjesna.

Nadam se da se ni vi ne smrzavate previše. kiss

laziti

- 15:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

29.01.2012., nedjelja

Koko u Parizu

Uh, ovo je bio komad pauze. Preko tri mjeseca!
Ne pamtim kad sam uzela ovako veliku pauzu na blogu, ali i u životu općenito. Kad sam sebi dopustila totalno zeniranje, posvećenost sebi i svome tijelu, odmor kad mi se odmara, šetnju kad mi se šeta....

Ne pamtim datum niti dan kad sam šetala po gradu zadnji put. Mislim da je bilo nešto malo prije Božića, ali jako kratko. I jedva sam čekala da dođem doma i izvrnem se na krevet.
Od tud i pauza na blogu. Ne da nisam imala inspiracije, dapače.

Moja vječna inspiracija je došla prije nekih petnaestak dana.

Želim podijeliti s vama radost i s ponosom reći da sam postala mama jednog malog dječaka, kojeg internetska masa već zove Koko (u Parizu).

Tako da će sljedeći postovi biti posvećeni vjerojatno birokraciji, tretmanu trudnica u Francuskoj, bolničkom tretmanu i ostalom.

Do tada, ostajte dobro i zdravo. I sretni vam svi blagdani što su iza nas, a ja nisam uspjela čestitati.

A što se tiče Koka.... znate ono.... ma nije što je moj!
Ma i jeste - zato što je moj - najljepši je na svijetu.

:totalno_zaljubljena:

- 11:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.10.2011., srijeda

Otišao sam na trg cvijeća....

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg gvožđa
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg roblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

(J. Prevert.)

Ne znam za trg željeza i za trg roblja, ali ovaj mirisni trg cvijeća možete pronaći u blizini Notre Dame, kad se od Seine ide prema zgradi Policije i Crkvi.

Nedjeljom se ova tržnica pretvara u trg ptica, jedina takva preostala tržnica u gradu. A nekad ih je bilo toliko da je i Prevert pisao o njima.

Pa u to ime, evo i dva stiha na originalnom jeziku:

Je suis alle au marche aux oiseaux
Et j'ai achete des oiseaux
Pour toi
mon amour

Je suis alle au marche aux fleurs
Et j'ai achete des fleurs
Pour toi
mon amour...

Pa kad budete sljedeći put u Parizu, sjetite se ove pjesme, zaboravite gorki dio i odmah se koncentrirajte na ovaj romantični i "svojoj" osobi kupite žutog kanarinca. Ili bar cvjetić.

- 12:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.10.2011., četvrtak

Chateau de Vincennes - iliti venesansni dvovac :))

Prije posta imam zamolbu: molim da mi se na mail (sa strane) javi Maja B., udana G. - ona koju sam srela u frizerskom salonu nakon x godina - ili njena sestra - jer ja sam naravno izgubila sve podatke. Naravoučenije - nemojte pisati važne brojeve na sitne papiriće. Hvala. kiss

A sad na post.

Već toliko dugo sam u Parizu, a postoje neke destinacije koje još nisam vidjela. Neću ih nabrajati redom, jer me je u jednu ruku i, u nedostatku bolje riječi i sram, ali nadam se da će se ta činjenica uskoro i ispraviti.

Uglavnom, jedna od tih destinacija je istočni dio Pariza - konkretno predgrađe Vincennes. Uvijek se sjetim moje prijateljice koja je, kad je vidjela ime stanice u vlaku metroa počela brojati na prste i rekla: "C c c - devet slova piše, a kaže se Vansen".

Vincennes je, u stvari, jedno prekrasno istočno predgrađe Pariza, do kojeg se može doći direktno metro linijom br. 1, ili RER-om A.
Upozorenje: ako idete metroom, tada plaćate samo karticu za prvu zonu. Ako idete RER-om, plaća se kartica za drugu (ili treću, nisam sigurna) zonu.

Sva predgrađa su nekakva priča za sebe, veličine kao manji gradovi u Hrvatskoj - imate osjećaj kad prijeđete zonu, da ste doslovce u drugom gradu; ali Vincennes me se posebno dojmio - osim još dva zapadna predgrađa - iz razloga što jednostavno osjećate da ste u Parizu. A opet, znate da niste.

Centralni dio (ujedno i turistički) zauzima dvorac koji je nekad bio kraljevska rezidencija. U njemu je 1422. godine umro kralj Henri V. - a da bi olakšali pripreme za prijevoz do Engleske, pazite ovo: skuhali su njegovo tijelo u kuhinji ovog dvorca.

Sada dvorac (u kojem se nalaze i muzej vojnih oznaka i muzej dvoraca - a kula zamka je najviša u Europi) izgleda kao da će iz njega svaki čas izaći Zlatokosa:

U sklopu kompleksa je i gotička kapelica, bolje rečeno - kapelurina :)

Ono što mi se manje svidjelo (ali nisam imala vremena ni gledati posebno) je ovaj dio - valjda priručne zgrade - ali su me u tom trenutku tako podsjetile na nekakav nacistički logor, ne mogu si pomoći. Nije ni čudo da je Napoleon u svoje vrijeme dvorac pretvorio u arsenal, a kasnije i u tvrđavu.

Ali, ono po čemu je Vincennes još poznat, to je Cvjetni park i jezero. Napoleon III. je taj park darovao Parizu kao javni park, a njegov arhitekt Hausmann (onaj što je napravio skoro cijeli grad) je dodao jezera i kaskade. Od Cvjetnice do kraja svibnja u ovom parku traje najveće zabavište u Francuskoj, a ima i zvjerinjak.

Mi nismo naišli na zvjerinjak, ali kako je park i područje oko parka ujedno i izložbeni / sajamski prostor naišli smo na indokinski vikned (odnosno izložba posvećena Kambodži i Vijetnamu):

pa smo išli malo u šumu:

Šalim se, nije to šuma. To je paviljon sa bonsai drvećem:

Iako paviljona nije bilo puno, bilo je prilično interesantno, a i dijelili su one kapice koje se nose kad berete rižu, tako je većina ekipe po parku furala te kapice. A nije ni čudo, jer ljeto u listopadu uvijek dobro dođe.

I za kraj, jedna zanimljivost:

Jeste li znali da cvijet lopoč služi znanstvenicima kao predložak za buduće kućne površine? Naime, taj cvijet je jedina biljka (i vrsta uopće) na svijetu koja ne može na sebi zadržati niti zrnce prašine!

Možda radi ovog prirodnog tuša u sredini? Ne znam, nije ni bitno. Uživajte u ljepoti cvijeta i nadajmo se da će kućne površine bez prašine uskoro ući u široku potrošnju.

- 14:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.10.2011., ponedjeljak

Sajam kulinarstva - iliti Salon Cuisinez

Nema me tjednima, pa ja opet hranu na hranu.

Ovaj vikend u Parizu (od 6 -9 listopada) održan je sajam kulinarstva, u izložbenim prostorijama Porte de Versailles. Održani su i drugi sajmovi u drugim paviljonima, doduše, ali budući da sam o photo sajmu pisala prošle godine, nisam se htjela ponavljati. A i kulinarski sajam je, ruku na srce, bio zanimljiviji.

Iskreno, ne znam što sam očekivala. Možda par štandova, nekoliko animatora, prodaju raznih poznatih i manje poznatih delicija, i slično.

A što se u stvari događalo?
E.

Događalo se to da je svakih sat vremena na većini štandova bila degustacija nekih proizvoda.
Događalo se to da je velika većina Top chefova ili davala tečajeve, ili organizirala natjecanje ili davala recepte i prezentacije.

Inače, emisija Top Chef je istog koncepta kao emisija Masterchef, samo što u Top-ovima sudjeluju profesionalni kuhari, koje ocjenjuju kolege.

(digresija: Masterchef se trenutno prikazuje u Francuskoj, na TF1, četvrtkom uvečer - pomaže mi da preguram vrijeme dok ne započne na HRT).

Događalo se i to da su sudionici sajma bili u stalnoj interakciji sa događajima, i da na trenutak nije bilo dosadno. Iako su cijene bile poskuplje, tj. sajamske, nije se moglo desiti da kupite mačka u vreći, jer se ama baš sve moglo degustirati. Od aperitiva, digestiva, čajeva, kava, preko slanog, slatkog, sira, džema, začina pa da ne nabrajam dalje.

Moglo se, dakle, učiti od šefova - ovaj je štand bio otvoren cijeli dan, u kojem su veliki majstori pokazivali male tajne kuhinje. Gužva je bila velika, i ogroman broj zainteresiranih je, vjerujem, na kraju ostao zadovoljan.

Moglo se prijaviti na razne natječaje - prijaviš se da, recimo, skuhaš neko jelo pod paskom profesionalca:

ili da dekoriraš stol - na kraju dana se ocjenjuju radovi i dobijaju neke nagrade:

a ni djeca nisu bila zanemarena - naime, njima je pružena prilika da sudjeluju u pravljenju svoga tosta kojeg će na kraju i pojesti:

Sajam kulinarstva, vjerujem, ne možete zamisliti bez štanda kuharica - odnosno knjiga, i naravno da je bilo i toga. Ne samo "običnih" kuharica, nego i stripova sa kuharskom temom, ili onih sa duhovitim naslovima:

A bilo je i strojeva raznih. Ako ne strojeva, a ono ideja:

udubina za wok na indukcijskom štednjaku :klanj:

starinski dizajn super moderne rezalice:

kuhalo za juhu - staviš sve sastojke, ubaciš hladnu vodu, uključiš, odeš na kavu i za pola sata imaš juhu:

ili, npr. elektronska kuharica - tablet koji je vrlo praktičan za u kuhinju, na koji možete ubacivati svoje recepte (a oko 350 njih već dođe unutra), u kojem imate step by step opise ili one u video izdanju - ali isto tako i radio, i mp3 - da vam ne bude dosadno dok ste u kuhinji:

Naravno, neću vam ni spominjati ostale, tradicionalne, štandove, sa hranom koja je tipična za francuske regije. Domaću proizvodnju. Sireve i čajeve. Fois gras. Kolače. Vina. Ukiseljeno povrće. Talijanske štandove.
To neću ni spominjati, da ne ogladnite opet.

Ali ako ogladnite, popijte prvo jedan aperitiv od mene. Živjeli!

- 15:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.09.2011., četvrtak

Razni restorani

Kad god se sjetim mog prvog slijetanja u Pariz, sjetim se i Tijaninog pitanja: "U koji restoran želite večeras? Francuski, japanski, libanonski, afrički, mađarski, talijanski....?". Ona je tako nabrajala, dok se meni u glavi spajala nekakva slika da nisam više na hrvatskome tlu, da počinje jedan novi život i, kako mi je njeno pitanje sve glasnije dopiralo do mozga, da imam više mogućnosti nego što sam i znala da mogu iskoristiti.

Par mjeseci i godina poslije, malo - pomalo, zahvaljujući i prigodama i još jednom paru s kojim se viđamo namjerno u restoranima raznih zemalja (u cilju probanja, naravno), moj se popis malo dopunio. U odnosu na izbor ne previše, ali u odnosu na ono što sam prije probala - i te kako.

Jer, velika je razlika kad uletiš u carstvo menija koji nisu isti. Na razliku naravno mislim na umalo svaki (turistički, i nek mi oproste izuzeci) restoran od Pule do Dubrovnika koji imaju skoro potpuno isti menu. Ne znam što će mi ovo skoro.
Istočna i unutrašnja Hrvatsko, još se pripremam na vaša blaga koja Bog vam je d'o.... Znam da ste različiti :)

Uglavnom, kud li pođoh.... Nda.

Talijanski restorani u Parizu su, manje-više, isti kao svi talijanski restorani, eto, recimo u Hrvatskoj (gdje se zovu pizzerie ili slično). Ponuda je vrlo slična, hrana vrlo poznata.
Hoćete li pizze, pašte, veliki broj salata, manji broj deserta, vina, posebne ponude - sve to možete dobiti tamo. Često su uređeni u zeleno-bijelo-crvenom stilu, a na zidovima obavezno visi neki detalj koji simbolizira neki talijanski grad.
Talijanski su restorani među najomiljenijima općenito, ali ono što je specifično - Talijani koji dođu tu makar na vikend (ryanair radi kao lud na relaciji IT - FRA) idu skoro pa isključivo u talijanske restorane.
Vlasnici su Talijani, naravno. Kuhari i ne nužno. Ali je događaj poseban.
Mi smo našli dva omiljena, u blizini kuće. Jedan ima fantastičnu hranu, fenomenalnu pizzu (e moram reći - možda vam se francuska verzije pizze i neće baš puno svidjeti), pravu kavu i smiješnog konobara. Talijana.
Drugi je zadnji put preuređen 50-tih godina, prosto očekuješ (onu) scenu iz Kuma. Hrana je odlična, vlasnici su žena i muž. Ona kuha, on pjeva opere dok donosi hranu. I naravno, priča na talijanskom, ma na kojem jeziku da ga pozoveš.

Meksički restorani počesto imaju mariache (subota večer), veeeliki prostor, marinirani kaktus u ponudi (kojeg sam, naravno, naručila), predobro piće, autentične mirise i odličnu atmosferu. Uvijek volim naručiti nešto autohtono (ili najbliže tomu), a ekipa oko mene uvijek uzme nešto provjereno, u slučaju da ću možda ostati gladna.
Jelovnici su ukrašeni kaktusima, i u tim restoranima je uvijek glasno. Ole!

Ali nije glasniji od brazilskog. Tamo definitivno želite ići. Kad su nas pitali "Može li ove subote brazilski restoran?", bez razmišljanja smo odgovorili sa da.
Hrana je - meso. Odlično, odlično meso.
Ambijent je šaren. Očekuješ da iz svakog kuta viri neki dio karnevala.
Pjevaju - svi.
Prostor je mali.
Al čini se kao da je pola svijeta unutra.
Da, definitivno se želim vratiti u brazilski restoran.

Što ću se morati natjerati za tajlandski restoran. Svi oko mene su tvrdili da je hrana divna, ali kako sam ja naručila rižot sa voćem i povrćem stavljen u ananas - okus je bio dobar, ali jako suho i nije me oduševilo, možda ću morati dati još jednom šansu thai restoranu. A možda je to utjecaj i nekih serija u kojima se kunu u thai hranu, pa sam očekivala više.

Ne znam.

Libanonski restoran je najveće iznenađenje koje sam doživjela. Nemojte imati predrasude. Idite tamo ako imate priliku! Mnogi putopisci kažu da su libanonske žene najljepše, a ja kažem da - ako još par puta odem u libanonski restoran, vjerojatno će prijeći na prvo mjesto u mojoj listi što se hrane tiče. Potpuno otkriće.
Hrana nam je poznata, naginje prilično europskoj (iako ima nekih začina na koje nismo navikli), način serviranja i pripreme nam je isto poznat - nemate se čega bojati. Ima i povrća i začina i mesa i umaka, i toplog i hladnog - što ti srce poželi.

Da ne duljim dalje i ne analiziram baš svaki, evo u kratkim crticama još o dva tri restorana:

- Srpski restoran - tamo gdje sam srela Đokovića - ima autentičnu, folklornu atmosferu, vrlo ugodnu muziku ("Ne klepeći nanulama", potiho, na primjer), i nevjerojatno dobru hranu. Ako se poželite kajmaka u Parizu, to je jedino mjesto gdje ga možete pojesti. Provjereno.

- Japanski restoran - hrana koju sam otkrila i koju obožavam od prvog zalogaja. Mnogi kažu da se trebaju naviknuti na ukus, pa idu više puta, ali ja sam vjerojatno bila nekakva gejša ili samuraj u prijašnjim životima, pa mi period navike nije trebao. Vama ipak preporučujem da u japanski restoran ne idete gladni. I plus još nešto - cijene su više nego povoljne! Ne, cijene su niže od povoljnog. Puno niže nego u japanskom restoranu u Zg (koji je, btw, odličan).

- Francuski restoran - niste li valjda mislili da ću ga zaboraviti. Francuski restorani mijenjaju menije po sezoni, a cjelokupan dojam je baš baš. Ostavite si tri do četiri sata za večeru i prepustite se hedonističkom doživljaju hrane.

Ogladnili ste od ovog posta? Bome sam i ja.
A nisam probala još ni ruski, ni mađarski, ni grčki (ne, ni grčki), ni kineski (ama ni kineski), ni kolumbijski, ni afrički.... ah.

Dobar vam tek!

- 15:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.09.2011., srijeda

Pariz "u ništa", Pariz "u sridu"

Ostala sam dužna posvetiti jedan post mojoj šogorici i nećakinji, koje su nam došle početkom ljeta. U stvari, kao i post za mog brata (gdje povesti ljude kad je vani kiša?), i ovaj mi je susret bio izazov. Naime, osim beskrajne opuštenosti koja je prožimala cijeli susret, nametalo se još jedno pitanje.

"Što želite vidjet u Parizu?"
"Ništa"
"....A?.... Molim?...."
"Pa ono, ako stignemo vidjeti Eiffela i tako to, ali mene ti u stvari zanima grad, atmosfera, sveukupan dojam"

Ostala sam malo zbunjena tom željom, ali nakon početničke (ne)organizacije u stvari sam se oduševila tom idejom. Trebalo je, dakle, odbaciti određene rute, odložiti rokovnik sa podsjetnicima sa strane, dati si vremena da si daš vremena da vidiš "sve".

Prva dva dana šetale smo po gradu do iznemoglosti, i vidjele svašta. Neplanirano, ali u Parizu ne možeš izbjeći poznate građevine, ni da hoćeš. Nije bilo stiske sa vremenom, nije bilo žurbe, gledale smo kako ljudi hodaju, kako se oblače, pogađale jesu li krenuli na posao, slušale razne jezike. U stvari, radile smo sve ono što sam ja radila cijelo ovo vrijeme otkad sam u Parizu.

Našlo se vremena i za kavu, i za razmišljanje gdje pojesti nešto, a da ne moramo trpati u sebe u žurbi da bismo vidjele što više. Našlo se vremena za priču sa konobarima. Našlo se dodatnih pet minuta za biranje neke poslastice iz izloga u brojnim pekarama. Svašta se tu našlo.

Ali najveće zadovoljstvo bila je kupnja u obližnjem supermarketu. Ja mislim da su nas djelatnici čudno gledali, jer smo proučavale svaki artikl, razmišljale o vrstama jogurta kao da razmišljamo treba li presjeći plavu ili crvenu žicu za detoniranje bombe, gledale koji nam se senf najviše jede u tom trenutku a koji bi trebalo ponijeti doma.

Već sam pričala da su cijene u supermarketima u Parizu vrlo konkurentne ovima u Hrvatskoj i BiH, a to se i ovaj put pokazalo točnim. Šogorica je bila iznenađena na više razina. Naravno, našlo se tu cijena koje su iohoho veće nego u Hrvatskoj, ali sama ponuda (od nižih ka višim cijenama) ju je bacila s nogu.

Nakon što smo otkrile supermarkete, treći dan smo ostale doma. Bojala sam se pomalo kako će to biti, odnosno bilo mi je krivo, ono, u Parizu smo a na balkonu smo, ali bojala sam se bez razloga.

Jer to je bio čisti hedonizam na djelu. Od doručka do ručka preko večere, šogorica se "dočepala" kuhinje i kuhala sve ono što je odavno htjela napokon sa sastojcima koji su joj odavno nedostajali. Da mi je netko pričao da se može toliko uživati u kuhanju .... u stvari, moj muž toliko uživa u kuhanju. Vidi se da su brat i sestra.

Nećakinja i ja smo za to vrijeme proučavale na internetu ponudu grada, moguće rute kuda bi mogli proći., možda neke određene dućane (recimo, u kojima se nude potrepštine za šivanje) i naravno knjigu o Parizu.

Tako da smo ostatak vremena (još 4 dana) dok su bile ovdje bili nigdje pomalo. I svašta smo nešto vidjeli. Ja priznajem da za Pariz "u ništa" trebaš imati vremena i mogućnost da ćeš se jednom vratiti. Priznajem i da to nije baš jednostavan plan, jer toliko je stvari koje propuštaš. Priznajem da postoji mogućnost i da se možda nećeš vratiti. Sve to jeste. I priznajem da si jednostavno prisiljen biti turist onda kad ti se najmanje hoće.

Ali.
Kad smo se rastajali, šogi i nećakinja su bile prezadovoljne.
"Joooooooj, vidjele smo svašta."
"Pa kako.... pa nismo nigdje bili?"
"Ma kako nismo, znam otprilike kako Pariz diše. I drugi put ne moraš dolaziti po nas, znamo doći sa aerodroma direktno kod tebe, znamo i pitati za smjer, svašta znamo"

Jej. I ja se nadam da znaju, jer taman dok se dogegaju sa aerodroma, mogu složiti neki brzinski ručak. Onako, za pod zub. A onda možemo dočekati i muža s posla, pa ako nam se bude radilo "u ništa", možemo otići do obližnjeg parka. Predgrađa. Uličnog koncerta. Supermarketa. U jedan od kafića na uglu ulice. Tržnice. Nečega.

Što će razultirati sveukupnim dojmom - Pariz "u sridu".

- 12:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>