ovo je potpis

26.10.2011., srijeda

Otišao sam na trg cvijeća....



Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg gvožđa
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg roblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

(J. Prevert.)









Ne znam za trg željeza i za trg roblja, ali ovaj mirisni trg cvijeća možete pronaći u blizini Notre Dame, kad se od Seine ide prema zgradi Policije i Crkvi.

Nedjeljom se ova tržnica pretvara u trg ptica, jedina takva preostala tržnica u gradu. A nekad ih je bilo toliko da je i Prevert pisao o njima.

Pa u to ime, evo i dva stiha na originalnom jeziku:

Je suis alle au marche aux oiseaux
Et j'ai achete des oiseaux
Pour toi
mon amour

Je suis alle au marche aux fleurs
Et j'ai achete des fleurs
Pour toi
mon amour...

Pa kad budete sljedeći put u Parizu, sjetite se ove pjesme, zaboravite gorki dio i odmah se koncentrirajte na ovaj romantični i "svojoj" osobi kupite žutog kanarinca. Ili bar cvjetić.




- 12:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.10.2011., četvrtak

Chateau de Vincennes - iliti venesansni dvovac :))



Prije posta imam zamolbu: molim da mi se na mail (sa strane) javi Maja B., udana G. - ona koju sam srela u frizerskom salonu nakon x godina - ili njena sestra - jer ja sam naravno izgubila sve podatke. Naravoučenije - nemojte pisati važne brojeve na sitne papiriće. Hvala. kiss

A sad na post.


Već toliko dugo sam u Parizu, a postoje neke destinacije koje još nisam vidjela. Neću ih nabrajati redom, jer me je u jednu ruku i, u nedostatku bolje riječi i sram, ali nadam se da će se ta činjenica uskoro i ispraviti.

Uglavnom, jedna od tih destinacija je istočni dio Pariza - konkretno predgrađe Vincennes. Uvijek se sjetim moje prijateljice koja je, kad je vidjela ime stanice u vlaku metroa počela brojati na prste i rekla: "C c c - devet slova piše, a kaže se Vansen".

Vincennes je, u stvari, jedno prekrasno istočno predgrađe Pariza, do kojeg se može doći direktno metro linijom br. 1, ili RER-om A.
Upozorenje: ako idete metroom, tada plaćate samo karticu za prvu zonu. Ako idete RER-om, plaća se kartica za drugu (ili treću, nisam sigurna) zonu.

Sva predgrađa su nekakva priča za sebe, veličine kao manji gradovi u Hrvatskoj - imate osjećaj kad prijeđete zonu, da ste doslovce u drugom gradu; ali Vincennes me se posebno dojmio - osim još dva zapadna predgrađa - iz razloga što jednostavno osjećate da ste u Parizu. A opet, znate da niste.

Centralni dio (ujedno i turistički) zauzima dvorac koji je nekad bio kraljevska rezidencija. U njemu je 1422. godine umro kralj Henri V. - a da bi olakšali pripreme za prijevoz do Engleske, pazite ovo: skuhali su njegovo tijelo u kuhinji ovog dvorca.

Sada dvorac (u kojem se nalaze i muzej vojnih oznaka i muzej dvoraca - a kula zamka je najviša u Europi) izgleda kao da će iz njega svaki čas izaći Zlatokosa:





U sklopu kompleksa je i gotička kapelica, bolje rečeno - kapelurina :)



Ono što mi se manje svidjelo (ali nisam imala vremena ni gledati posebno) je ovaj dio - valjda priručne zgrade - ali su me u tom trenutku tako podsjetile na nekakav nacistički logor, ne mogu si pomoći. Nije ni čudo da je Napoleon u svoje vrijeme dvorac pretvorio u arsenal, a kasnije i u tvrđavu.



Ali, ono po čemu je Vincennes još poznat, to je Cvjetni park i jezero. Napoleon III. je taj park darovao Parizu kao javni park, a njegov arhitekt Hausmann (onaj što je napravio skoro cijeli grad) je dodao jezera i kaskade. Od Cvjetnice do kraja svibnja u ovom parku traje najveće zabavište u Francuskoj, a ima i zvjerinjak.





Mi nismo naišli na zvjerinjak, ali kako je park i područje oko parka ujedno i izložbeni / sajamski prostor naišli smo na indokinski vikned (odnosno izložba posvećena Kambodži i Vijetnamu):



pa smo išli malo u šumu:



Šalim se, nije to šuma. To je paviljon sa bonsai drvećem:







Iako paviljona nije bilo puno, bilo je prilično interesantno, a i dijelili su one kapice koje se nose kad berete rižu, tako je većina ekipe po parku furala te kapice. A nije ni čudo, jer ljeto u listopadu uvijek dobro dođe.

I za kraj, jedna zanimljivost:

Jeste li znali da cvijet lopoč služi znanstvenicima kao predložak za buduće kućne površine? Naime, taj cvijet je jedina biljka (i vrsta uopće) na svijetu koja ne može na sebi zadržati niti zrnce prašine!

Možda radi ovog prirodnog tuša u sredini? Ne znam, nije ni bitno. Uživajte u ljepoti cvijeta i nadajmo se da će kućne površine bez prašine uskoro ući u široku potrošnju.





- 14:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.10.2011., ponedjeljak

Sajam kulinarstva - iliti Salon Cuisinez


Nema me tjednima, pa ja opet hranu na hranu.

Ovaj vikend u Parizu (od 6 -9 listopada) održan je sajam kulinarstva, u izložbenim prostorijama Porte de Versailles. Održani su i drugi sajmovi u drugim paviljonima, doduše, ali budući da sam o photo sajmu pisala prošle godine, nisam se htjela ponavljati. A i kulinarski sajam je, ruku na srce, bio zanimljiviji.

Iskreno, ne znam što sam očekivala. Možda par štandova, nekoliko animatora, prodaju raznih poznatih i manje poznatih delicija, i slično.

A što se u stvari događalo?
E.

Događalo se to da je svakih sat vremena na većini štandova bila degustacija nekih proizvoda.
Događalo se to da je velika većina Top chefova ili davala tečajeve, ili organizirala natjecanje ili davala recepte i prezentacije.

Inače, emisija Top Chef je istog koncepta kao emisija Masterchef, samo što u Top-ovima sudjeluju profesionalni kuhari, koje ocjenjuju kolege.

(digresija: Masterchef se trenutno prikazuje u Francuskoj, na TF1, četvrtkom uvečer - pomaže mi da preguram vrijeme dok ne započne na HRT).

Događalo se i to da su sudionici sajma bili u stalnoj interakciji sa događajima, i da na trenutak nije bilo dosadno. Iako su cijene bile poskuplje, tj. sajamske, nije se moglo desiti da kupite mačka u vreći, jer se ama baš sve moglo degustirati. Od aperitiva, digestiva, čajeva, kava, preko slanog, slatkog, sira, džema, začina pa da ne nabrajam dalje.










Moglo se, dakle, učiti od šefova - ovaj je štand bio otvoren cijeli dan, u kojem su veliki majstori pokazivali male tajne kuhinje. Gužva je bila velika, i ogroman broj zainteresiranih je, vjerujem, na kraju ostao zadovoljan.



Moglo se prijaviti na razne natječaje - prijaviš se da, recimo, skuhaš neko jelo pod paskom profesionalca:



ili da dekoriraš stol - na kraju dana se ocjenjuju radovi i dobijaju neke nagrade:



a ni djeca nisu bila zanemarena - naime, njima je pružena prilika da sudjeluju u pravljenju svoga tosta kojeg će na kraju i pojesti:



Sajam kulinarstva, vjerujem, ne možete zamisliti bez štanda kuharica - odnosno knjiga, i naravno da je bilo i toga. Ne samo "običnih" kuharica, nego i stripova sa kuharskom temom, ili onih sa duhovitim naslovima:





A bilo je i strojeva raznih. Ako ne strojeva, a ono ideja:

udubina za wok na indukcijskom štednjaku :klanj:



starinski dizajn super moderne rezalice:



kuhalo za juhu - staviš sve sastojke, ubaciš hladnu vodu, uključiš, odeš na kavu i za pola sata imaš juhu:



ili, npr. elektronska kuharica - tablet koji je vrlo praktičan za u kuhinju, na koji možete ubacivati svoje recepte (a oko 350 njih već dođe unutra), u kojem imate step by step opise ili one u video izdanju - ali isto tako i radio, i mp3 - da vam ne bude dosadno dok ste u kuhinji:



Naravno, neću vam ni spominjati ostale, tradicionalne, štandove, sa hranom koja je tipična za francuske regije. Domaću proizvodnju. Sireve i čajeve. Fois gras. Kolače. Vina. Ukiseljeno povrće. Talijanske štandove.
To neću ni spominjati, da ne ogladnite opet.

Ali ako ogladnite, popijte prvo jedan aperitiv od mene. Živjeli!







- 15:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.09.2011., četvrtak

Razni restorani

Kad god se sjetim mog prvog slijetanja u Pariz, sjetim se i Tijaninog pitanja: "U koji restoran želite večeras? Francuski, japanski, libanonski, afrički, mađarski, talijanski....?". Ona je tako nabrajala, dok se meni u glavi spajala nekakva slika da nisam više na hrvatskome tlu, da počinje jedan novi život i, kako mi je njeno pitanje sve glasnije dopiralo do mozga, da imam više mogućnosti nego što sam i znala da mogu iskoristiti.

Par mjeseci i godina poslije, malo - pomalo, zahvaljujući i prigodama i još jednom paru s kojim se viđamo namjerno u restoranima raznih zemalja (u cilju probanja, naravno), moj se popis malo dopunio. U odnosu na izbor ne previše, ali u odnosu na ono što sam prije probala - i te kako.

Jer, velika je razlika kad uletiš u carstvo menija koji nisu isti. Na razliku naravno mislim na umalo svaki (turistički, i nek mi oproste izuzeci) restoran od Pule do Dubrovnika koji imaju skoro potpuno isti menu. Ne znam što će mi ovo skoro.
Istočna i unutrašnja Hrvatsko, još se pripremam na vaša blaga koja Bog vam je d'o.... Znam da ste različiti :)

Uglavnom, kud li pođoh.... Nda.

Talijanski restorani u Parizu su, manje-više, isti kao svi talijanski restorani, eto, recimo u Hrvatskoj (gdje se zovu pizzerie ili slično). Ponuda je vrlo slična, hrana vrlo poznata.
Hoćete li pizze, pašte, veliki broj salata, manji broj deserta, vina, posebne ponude - sve to možete dobiti tamo. Često su uređeni u zeleno-bijelo-crvenom stilu, a na zidovima obavezno visi neki detalj koji simbolizira neki talijanski grad.
Talijanski su restorani među najomiljenijima općenito, ali ono što je specifično - Talijani koji dođu tu makar na vikend (ryanair radi kao lud na relaciji IT - FRA) idu skoro pa isključivo u talijanske restorane.
Vlasnici su Talijani, naravno. Kuhari i ne nužno. Ali je događaj poseban.
Mi smo našli dva omiljena, u blizini kuće. Jedan ima fantastičnu hranu, fenomenalnu pizzu (e moram reći - možda vam se francuska verzije pizze i neće baš puno svidjeti), pravu kavu i smiješnog konobara. Talijana.
Drugi je zadnji put preuređen 50-tih godina, prosto očekuješ (onu) scenu iz Kuma. Hrana je odlična, vlasnici su žena i muž. Ona kuha, on pjeva opere dok donosi hranu. I naravno, priča na talijanskom, ma na kojem jeziku da ga pozoveš.

Meksički restorani počesto imaju mariache (subota večer), veeeliki prostor, marinirani kaktus u ponudi (kojeg sam, naravno, naručila), predobro piće, autentične mirise i odličnu atmosferu. Uvijek volim naručiti nešto autohtono (ili najbliže tomu), a ekipa oko mene uvijek uzme nešto provjereno, u slučaju da ću možda ostati gladna.
Jelovnici su ukrašeni kaktusima, i u tim restoranima je uvijek glasno. Ole!

Ali nije glasniji od brazilskog. Tamo definitivno želite ići. Kad su nas pitali "Može li ove subote brazilski restoran?", bez razmišljanja smo odgovorili sa da.
Hrana je - meso. Odlično, odlično meso.
Ambijent je šaren. Očekuješ da iz svakog kuta viri neki dio karnevala.
Pjevaju - svi.
Prostor je mali.
Al čini se kao da je pola svijeta unutra.
Da, definitivno se želim vratiti u brazilski restoran.

Što ću se morati natjerati za tajlandski restoran. Svi oko mene su tvrdili da je hrana divna, ali kako sam ja naručila rižot sa voćem i povrćem stavljen u ananas - okus je bio dobar, ali jako suho i nije me oduševilo, možda ću morati dati još jednom šansu thai restoranu. A možda je to utjecaj i nekih serija u kojima se kunu u thai hranu, pa sam očekivala više.

Ne znam.

Libanonski restoran je najveće iznenađenje koje sam doživjela. Nemojte imati predrasude. Idite tamo ako imate priliku! Mnogi putopisci kažu da su libanonske žene najljepše, a ja kažem da - ako još par puta odem u libanonski restoran, vjerojatno će prijeći na prvo mjesto u mojoj listi što se hrane tiče. Potpuno otkriće.
Hrana nam je poznata, naginje prilično europskoj (iako ima nekih začina na koje nismo navikli), način serviranja i pripreme nam je isto poznat - nemate se čega bojati. Ima i povrća i začina i mesa i umaka, i i hladnog - što ti srce poželi.

Da ne duljim dalje i ne analiziram baš svaki, evo u kratkim crticama još o dva tri restorana:

- Srpski restoran - tamo gdje sam srela Đokovića - ima autentičnu, folklornu atmosferu, vrlo ugodnu muziku ("Ne klepeći nanulama", potiho, na primjer), i nevjerojatno dobru hranu. Ako se poželite kajmaka u Parizu, to je jedino mjesto gdje ga možete pojesti. Provjereno.

- Japanski restoran - hrana koju sam otkrila i koju obožavam od prvog zalogaja. Mnogi kažu da se trebaju naviknuti na ukus, pa idu više puta, ali ja sam vjerojatno bila nekakva gejša ili samuraj u prijašnjim životima, pa mi period navike nije trebao. Vama ipak preporučujem da u japanski restoran ne idete gladni. I plus još nešto - cijene su više nego povoljne! Ne, cijene su niže od povoljnog. Puno niže nego u japanskom restoranu u Zg (koji je, btw, odličan).

- Francuski restoran - niste li valjda mislili da ću ga zaboraviti. Francuski restorani mijenjaju menije po sezoni, a cjelokupan dojam je baš baš. Ostavite si tri do četiri sata za večeru i prepustite se hedonističkom doživljaju hrane.

Ogladnili ste od ovog posta? Bome sam i ja.
A nisam probala još ni ruski, ni mađarski, ni grčki (ne, ni grčki), ni kineski (ama ni kineski), ni kolumbijski, ni afrički.... ah.

Dobar vam tek!

- 15:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.09.2011., srijeda

Pariz "u ništa", Pariz "u sridu"


Ostala sam dužna posvetiti jedan post mojoj šogorici i nećakinji, koje su nam došle početkom ljeta. U stvari, kao i post za mog brata (gdje povesti ljude kad je vani kiša?), i ovaj mi je susret bio izazov. Naime, osim beskrajne opuštenosti koja je prožimala cijeli susret, nametalo se još jedno pitanje.

"Što želite vidjet u Parizu?"
"Ništa"
"....A?.... Molim?...."
"Pa ono, ako stignemo vidjeti Eiffela i tako to, ali mene ti u stvari zanima grad, atmosfera, sveukupan dojam"

Ostala sam malo zbunjena tom željom, ali nakon početničke (ne)organizacije u stvari sam se oduševila tom idejom. Trebalo je, dakle, odbaciti određene rute, odložiti rokovnik sa podsjetnicima sa strane, dati si vremena da si daš vremena da vidiš "sve".

Prva dva dana šetale smo po gradu do iznemoglosti, i vidjele svašta. Neplanirano, ali u Parizu ne možeš izbjeći poznate građevine, ni da hoćeš. Nije bilo stiske sa vremenom, nije bilo žurbe, gledale smo kako ljudi hodaju, kako se oblače, pogađale jesu li krenuli na posao, slušale razne jezike. U stvari, radile smo sve ono što sam ja radila cijelo ovo vrijeme otkad sam u Parizu.

Našlo se vremena i za kavu, i za razmišljanje gdje pojesti nešto, a da ne moramo trpati u sebe u žurbi da bismo vidjele što više. Našlo se vremena za priču sa konobarima. Našlo se dodatnih pet minuta za biranje neke poslastice iz izloga u brojnim pekarama. Svašta se tu našlo.

Ali najveće zadovoljstvo bila je kupnja u obližnjem supermarketu. Ja mislim da su nas djelatnici čudno gledali, jer smo proučavale svaki artikl, razmišljale o vrstama jogurta kao da razmišljamo treba li presjeći plavu ili crvenu žicu za detoniranje bombe, gledale koji nam se senf najviše jede u tom trenutku a koji bi trebalo ponijeti doma.

Već sam pričala da su cijene u supermarketima u Parizu vrlo konkurentne ovima u Hrvatskoj i BiH, a to se i ovaj put pokazalo točnim. Šogorica je bila iznenađena na više razina. Naravno, našlo se tu cijena koje su iohoho veće nego u Hrvatskoj, ali sama ponuda (od nižih ka višim cijenama) ju je bacila s nogu.

Nakon što smo otkrile supermarkete, treći dan smo ostale doma. Bojala sam se pomalo kako će to biti, odnosno bilo mi je krivo, ono, u Parizu smo a na balkonu smo, ali bojala sam se bez razloga.

Jer to je bio čisti hedonizam na djelu. Od doručka do ručka preko večere, šogorica se "dočepala" kuhinje i kuhala sve ono što je odavno htjela napokon sa sastojcima koji su joj odavno nedostajali. Da mi je netko pričao da se može toliko uživati u kuhanju .... u stvari, moj muž toliko uživa u kuhanju. Vidi se da su brat i sestra.

Nećakinja i ja smo za to vrijeme proučavale na internetu ponudu grada, moguće rute kuda bi mogli proći., možda neke određene dućane (recimo, u kojima se nude potrepštine za šivanje) i naravno knjigu o Parizu.

Tako da smo ostatak vremena (još 4 dana) dok su bile ovdje bili nigdje pomalo. I svašta smo nešto vidjeli. Ja priznajem da za Pariz "u ništa" trebaš imati vremena i mogućnost da ćeš se jednom vratiti. Priznajem i da to nije baš jednostavan plan, jer toliko je stvari koje propuštaš. Priznajem da postoji mogućnost i da se možda nećeš vratiti. Sve to jeste. I priznajem da si jednostavno prisiljen biti turist onda kad ti se najmanje hoće.

Ali.
Kad smo se rastajali, šogi i nećakinja su bile prezadovoljne.
"Joooooooj, vidjele smo svašta."
"Pa kako.... pa nismo nigdje bili?"
"Ma kako nismo, znam otprilike kako Pariz diše. I drugi put ne moraš dolaziti po nas, znamo doći sa aerodroma direktno kod tebe, znamo i pitati za smjer, svašta znamo"

Jej. I ja se nadam da znaju, jer taman dok se dogegaju sa aerodroma, mogu složiti neki brzinski ručak. Onako, za pod zub. A onda možemo dočekati i muža s posla, pa ako nam se bude radilo "u ništa", možemo otići do obližnjeg parka. Predgrađa. Uličnog koncerta. Supermarketa. U jedan od kafića na uglu ulice. Tržnice. Nečega.

Što će razultirati sveukupnim dojmom - Pariz "u sridu".


- 12:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

12.09.2011., ponedjeljak

Predugo i pretoplo ljeto


Baždarena sam na nekih 40 stupnjeva celzijevih, dijete sam sunca i na solarni sam pogon. I baš se potrefilo da ovo predugo i pretoplo ljeto čitam Miljenka Smoju po ne znam koji put - knjiga je napisana 1976 godine, a teme su aktualne baš kao i danas. Em će biti smak svijeta, em će nestati nafte za trideset godina, em se klima mijenja drastično i tako dalje.

Kad smo već kod klime, kraj srpnja je bio leden. Pokrivalo se u deke, oblačile se čarape, cvrčanje cvrčaka se nije čulo ni na televiziji.
Privremeno zahlađenje, glede mog osobnog ljeta, se dogodilo kad sam bila u važnim svatovima, i kad sam bila na moru. Oba događaja sam čekala preko godinu dana, i baš se tad potrefila kiša, grmljavina, oluja i sve popratna zadovoljstva.
OK, to nije poremetilo nikakve planove niti veselje, ali kako volim tražiti ironiju, svugdje ju i nađem. cool

Ostatak ljeta, odnosno kolovoz je bio paklen. I to je jedina riječ u koju stanu svi moji osjećaji i opisi. Spavanje svakih dva sata po 15-ak minuta (dok dotekne zraka), strana lica na kojoj spavaš potpuno mokra od znoja, uključujući kosu, slijevanje znoja u uho, ručnik pod vratom (jer su se temperature tijekom noći rijetko spuštale ispod 30 stupnjeva) - rezultiralo je upalom zuba. Jednom. Pa drugi put. Tog istog zuba. Pa na kraju vađenjem.

Pa kako bi Smoje rekao: jednu polovinu mjeseca smo se smrzavali, u drugoj smo bili lešo kuvani, da bi nam na kraju statistički podaci rekli da smo, u stvari, cijeli mjesec živjeli pod idealnim uvjetima.

A kako su idealni uvjeti za mene društvo kojim sam okružena i sama atmosfera, unatoč svemu ovo je bilo dobro, mada jako dugo ljeto. Naime, iako nisam bila u Parizu, stalno sam skupljala neke ideje za ovaj blog (od kojih se na kraju ne sjećam ni jedne). Ali u razmaku od recimo osam mjeseci, u mom omiljenom frizerskom salonu desila su se dva susreta koja su mi ostala baš u lijepom sjećanju:

1) prije par mjeseci, mislim na zimu, cura koja je na stolici za šišanje sva sretna priča kako ide sa momkom u Pariz. I ja je pitam kad ide, di će biti, ako joj treba išta.... i slično. A ona me gleda preko ogledala i kaže: Super, pitat ću te sve što treba, ali mi je jedna druga cura (ispostavilo se kasnije, naša Makedo) dala adresu bloga. Tamo ti ima dosta informacija o Parizu sretan

Ne moram vam ni opisivati međusobno upadanje u riječ kad smo shvatile da nam je
a) Makedo zajednička prijateljica
b) da ona može direktno pitati sve što je zanimalo
c) da moj blog toliko pomaže.

I drugi susret prije nekih tri tjedna. Žena sa kojom sam radila prije 14 godina se ukazala ispred mene, pred istim tim ogledalom u frizerskom salonu. Nakon što smo došle k sebi nakon prvog šoka, kad smo preispitale nedavnu biografiju i ostalo, kad je saznala da sam u Parizu i kad je rekla da je i njena sestra u Parizu (sa kojom se nadam popiti kavu), pita ona mene da li sam ja ta koja piše blog.

I tu je bilo upadanja u riječ i međusobnog ispitivanja, prepričavanja, oduševljenja, ali to je već neka druga tema, o općenitim stvarima.

Uglavnom, kad sam se prošli tjedan vratila u Pariz, napokon na neku razumnu temperaturu (čitaj: ispod 30 stupnjeva), naspavala sam se - cijelu noć u komadu, i već nosim čarapice po stanu. Znam da ću za tjedan dana vjerojatno roncati kako više nema ljeta, ali neka.... za sad uživam.

Velika pauza je prošla, sad je vrijeme da se opet vratim na blog, postove i Pariz. kiss

- 11:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.07.2011., petak

Godišnji odmor


Evo me, napokon.
Samo da se odjavim.

Stavljam blog na "zamrzavanje" jedno vrijeme, do početka rujna najvjerojatnije. Nakon skoro tri godine redovnog pisanja, vrijeme je za odmor :)

Isto tako, tijekom ljeta neću biti previše dostupna ni na mail adresi, pa ako imate pitanja, molim vas imajte to na umu. Ispričavam se svima vama kojima nisam stigla napisati odgovor na mail.

Ugodno i toplo ljeto vam želim.
Pozdrav od vaše Done!
- 14:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.05.2011., subota

Trešnjice, trešnjice....

baš ste mi mile.

Samo mali update.
Sunce.
Trešnje.
Plavo.
Toplo.
Daleko od teme bloga - Pariza - još jedno vrijeme.

Pa dok se ne vratim, i kad se nauživam u trešnjama - vidimo se! Nadam se u svježem i energičnom izdanju :)




- 13:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

24.04.2011., nedjelja

Sretan Uskrs!



Svima koji danas slave želim sretan i blagoslovljen Uskrs.

Voli vas vaša Donajulia.



- 10:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.04.2011., ponedjeljak

Diorova izložba


Christian Dior - osoba, rođen je 1905. godine (u Granville, Manche), a umro je 1957. godine. Zaljubljen u modu, čitav je život stvarao nešto, da bi 1946. godine pokrenuo svoju "Dior" kuću visoke mode, koja od tada zauzima visoka mjesta na ljestvicama svih modnih pisti.

Christian Dior - dizajn visoke mode, poznatiji samo kao Dior - je ime koje govori samo za sebe. Odmah nakon poslije II. svjetskog rata, ova kuća razvija profinjeni ukus, i kako je sam Dior rekao: Napravio sam nešto revolucionarno - modu koja je nosiva!
Osim posebno dizajnirane odjeće (a kasnije i modnih detalja), robna kuća Dior je pravila i prete-a-porter, odnosno odmah nosivu odjeću.

Nedavno je u robnoj kući Bon Marche upriličena mala izložba, nazvana jednostavno: Dior 1946-2011.

Osim modnih dodataka, kao što su puderi:



torbice:



parfemi:



luksuzna pakiranja (jako su mi se svidjeli ekrani gdje je prikazivana povijest kuće):



i odjeće:



(obratite pažnju na cigaretu u desnoj ruci - pazili su na sve detalje):



mogla se "prolistati" i virtualna knjiga koja je na svakoj stranici imala godinu i citat samoga Diora:





Izložba je bila dovoljno mala da sva čula uživaju, a dovoljno velika da se predstavi sve što se predstaviti može.

I šta reći na kraju:



Aktualan, kako i onda, tako i danas.


- 20:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter