ovo je potpis

23.02.2013., subota

Pariz plus

Dobri moji

Tko ima facebook account od danas može i tamo pratiti korake u Parizu.

Link:

Korak po korak - Pariz

Nažalost, kako se ukinuo site (bez najave) sa slikama gdje sam ih postala, ovaj blog više nema nikakvog smisla. Ne nikakvog, ali sva radost pisanja (a vjerujem i čitanja) bloga je umanjena i jednostavno sam osjetila potrebu prebaciti se na drugi medij.

Nadam se svejedno da će blog ispunjavati svrhu - a to su osnovne informacije o Parizu koje bi ljudima mogle koristiti.


Dobrodošli na Korak po korak i pozdrav iz ovog lijepog grada.

- 20:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.02.2013., subota

Siječanj (i veljača) u Parizu


Mnogi koji planiraju doći u ovaj grad me pitaju kad je najbolje vrijeme. Znate i sami da je, po meni - najbolje vrijeme uvijek.

Ali kako to nije dovoljno dobar odgovor, pokušat ću secirati grad kroz mjesece, pa možete izabrati koja vam se solucija najviše sviđa.

Siječanj u Parizu je vrijeme nekakvog smirivanja nakon blagdana. Iako je grad još uvijek okićen, nema više onakvog šušura kakvog se sreće po svim gradovima. I upravo nakon tog smirivanja, polovicom mjeseca dolaze - ta daaaa - sniženja.

Sniženja počinju negdje oko 10.1. i obično imaju 3 faze. Počinje od najmanje 20% a završava trećim sniženjem i do 70%.

Za divno čudo, ja nisam nigdje naišla na gužve. Ok, imam šansu birati, pa sam išla radnim danom za vrijeme radnog vremena, ali me je i dalje iznenađivalo kako to da su dućani skoro prazni. Mislim, nije da se žalim.... Ubrala sam proljetni kaputić za cijelih 10 eura. Bez žurbe sam ga probala, razgledala i otišla na kasu. Mislila sam da će me stjerati iz dućana šta si ja to umišljam - kad stvarno, žena mi naplatila 10 eura.

Nakon toga smo otišli u dućan sa hranom gdje smo potrošili da vam ne govorim koliko puta više.

Inače, u siječnju je grad dosta i prazan (čitaj: ima puno parkirnih mjesta i prelaziš cestu u roku keks). Da vrijeme nije toliko varljivo (kiša, hladno, toplo, oblačno, ledeno, sunčano) i da se može barem malo više vremena provesti po parkovima, ja bih svima preporučila da dođu u siječnju. Em sniženja, em grad poluprazan.

Što se tiče veljače, ona je zadnjih godina bila zbilja ledena. Ali kako je to očito postao globalni običaj, onda se neću uopće obazirati na vremenske (ne)prilike.

Nakon sniženja (koja traju mjesec dana, dakle - zahvaćaju i veljaču) skidaju se posljednji znaci blagdana, i počinje (opsesivno?) ukrašavanje izloga povodom Valentinova.

Život se već odavno vraća u radnu normalu, sve bude isto kao i u studenom, recimo. I kako sam rekla na početku, iako nikad nije loše vrijeme za doći u Pariz, ja bih veljaču osobno preskočila. Iskreno, bez nekog razloga - ali sama činjenica da je obično jako hladno, nije ni po čemu puno značajna, ne može se hodati vani - možda je bolje doći u neko drugo vrijeme.

Da, vratila sam se na blog, još jednom hvala svima na strpljenju i praćenju. Bez najave su ukinuli sajt sa slikama, tako da je cjelokupni opus do sada ostao bez slika - naša posla :rolam očima: (sreća, muž je radio backup). Pronašla sam neki drugi sajt, pa ćemo vidjeti kako ću se naviknuti na njega.

Ostajte mi zdravi i veseli i dobro vam ja došla natrag :)
- 18:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.10.2012., petak

U korak s vremenom - post posvećen Ivaninom prijatelju iz Splita


... i dok svaki dan skupljam minutu po minutu da sjednem i napišem tekst za blog, te iste minute mi se jednostavno rasipaju iz ruku i nestaju negdje ispod uzglavlja dok zadnjim atomima snage čitam preko pametnog mobitela šta se novoga događa u svijetu.
Ok, možda je mobitel pametan, ali svjetske novosti i dalje ostaju iste (da ne kažem glupe). Mogla bih se zakleti da je već trideset godina, a to je otkad ja pamtim, isti tekst na displeju. Ondje rat, ondje napad, ondje zemljotres.... Samo malo promijeni nazive država, i eto ti vijesti.

Zato ja volim pisati na ovom blogu bezvremenske stvari, a Pariz je za to vrlo zahvalan grad. Presvucite ljude, promijenite prijevozna sredstva, i eto vas u nekom drugom vremenu gdje je sve bilo drugačije. I isto.

U stvari sam htjela arhivirati ovim postom ljeto iza nas.

Naime, kako sam u lipnju imala posjet nad posjetima (brat, nevjesta i nećaci), tako mi se i taj dječji Pariz otvorio pred očima. O tome nekom drugom prilikom, ali samo želim reći da sve ono što sam ovdje pisala mogu pisati opet i opet na neki drugi način, sa potpuno drugim elementima i da ispadne sasvim drugačiji blog.

Ali neću. :)

Ono po čemu ću zapamtiti ljeto u Parizu je skoro 50 dana kiše i sivila (bar do momenta do kad nismo otišli u srpnju). Ne, iako su mnogi skloni 'žugati' na vrijeme u ovom gradu, to ipak nije bilo normalno. Pamtim po tome što sam Koka htjela odnijeti na vaganje krajem svibnja, u lipnju i početkom srpnja - a nisam mu htjela oblačiti duge rukave - i pogađate - niti jedan dan nije bio pogodan za kratke rukave.

Sad kad ovo pišem, čini mi se da i sama pretjerujem, ali zbilja je bilo tako.

Uglavnom, ljeto u Istri i Hercegovini je nadoknadilo sve. Ugrijalo moje kosti, obasjalo ih suncem, i kad smo se vratili - sunce je jednostavno nastavilo sjati. I silno smo se iznenadili iako je recimo - bilo ljeto.

Prekrasan je rujan u Parizu i opet, kao i svake godine - ja svima preporučujem kolovoz i rujan. Grad je skoro prazan, nema toliko automobila, vrijeme je najčešće božanstveno (temperature 25-27 stupnjeva), dani su dugi, i uvijek se nešto događa.

A kako se vrijeme tako i nastavilo u listopadu, nakupilo se i dosta događaja i dosta tema za postove.

A obzirom da ja nisam bila "u gradu" skoro otkako sam rodila, sve mi je to vratilo i dalo nekakav poseban gušt.

Zato, pišemo se uskoro.
I čitamo, nadam se...... jer je ovaj post posvećen prvenstveno Ivaninom prijatelju iz Splita, samozatajnom čitatelju koji se nikad nije javio na komentare ili na mail, ali sam dobila informaciju da redovito prati (ili je bar pratio) ovaj blog.

I zato, Ivanin prijatelju i svi koji ste slični njemu - imate posebnu zahvalu za strpljenje od mene.

A i svima vama drugima šaljem sunce iz Pariza.


- 22:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.07.2012., ponedjeljak

Sud je odlučio - Koko je rođen!

Sjećate se ono kad sam vam pričala da sam rodila, ono nekad u prvom mjesecu. E. Mislim, sve je u redu, beba prva liga, otkrio je nožne palčeve, stoji na sve četiri i mrda guzicom, znate kako to već ide za bebu od skoro šest mjeseci.

Ili da se bolje izrazim, za bebu koja u administraciji postoji 18 dana, on je super turbo napredna beba.

Dakle, kad sam rodila, treći dan u bolnicu je došla žena koja je uzela podatke za općinu, i onda će ona te podatke dalje proslijediti, na osnovu kojih će Koko dobiti jelte rodni list.

E sad, ovdje moram napraviti malu digresiju, odnosno, vratiti priču malo unatrag - dok sam bila trudna i kad sam se prijavljivala u bolnicu, bez obzira što u mojim dokumentima ja imam samo jedno prezime, oni su me pitali i djevojačko. I tako sam se vodila - gospođa tako_i_tako, udana tako_i_tako (primijetite razliku, djevojačko prezime je na prvom mjestu).

I sve to super, žena što nas je popisala nam je čestitala još jednom, hvala, doviđenja, možete doći po rodni list u općinu odakle je bolnica u roku od dva tjedna (znači, općina nije po mjestu stanovanja, nego općina susjednog arondismana).

I tako, euforija oko djeteta se malo stišala, muž tek nakon dva tjedna otišao tamo, a oni sa žaljenjem govore da još nije gotovo.
Ok, nije greda.
Dođe on sljedeći tjedan, a oni sa tugom u srcu i bolom u duši kažu da gospođa koja nas je popisala trenutno nije tu, nego je baš jučer otišla na godišnji, i čim se vrati da će to biti gotovo.
Ok. Valjda oće.
Ode on sljedeći put, oni sa nevjericom govore da im se to nije nikad desilo, ali da rodni list još nije gotov. Izgubili se nekakvi papiri na putu od bolnice do pošte.
Okeeej......

U međuvremenu iz našeg konzulata govore da malom (naravno) mogu raditi papire nakon što dobije rodni list. Logično. I da će ti papiri (ako radimo putovnicu) potrajati, pa ćemo nakon primitka rodnog lista morati čekati na putovnicu mjesec i pol do dva.

Ok.

Uglavnom, da skratim malo priču i muževe kilometre, par mjeseci poslije (konkretno, svibanj), povede on našu prijateljicu (rođenu u Parizu, ali je naša), u općinu. Neka oni njoj objasne višesložnim riječima zašto toga rodnog lista još uvijek nema. A i da vide da mi nismo sami ovdje.

"Dobar dan gospodine" oni će mom mužu sa vrata (jer ga već poznaju), "trne mrnte ovo ono izgubili se papiri nikad nam se nije desilo...." na što će prijateljica sjesti na stolicu i reći: "Ja odavde ne idem dok mi ne date broj neke osobe kojoj se mogu obratiti ili dok ne dobijemo rodni list".

I stvarno, sjela, prekrižila noge i ruke i nije trepnula dok šefica nije dala svoj broj telefona i preporuku da cijeli slučaj ide na Sud.

I tako.....
Toga dana, mi se lijepo upicanili, probudili dijete, i na noge lagane u Palais de Justice iliti impresivnu Palaču pravde (u koju sam, eto, uvijek htjela ući). Imali smo sastanak u 9:30 ujutro. U 9:00 smo prošli kroz detektore metala, znači ušli u zgradu, a u 9:25 smo bili napokon pred pravim vratima - eto tolika je zgrada. Stropovi do neba, hodnici uski, čuješ nešto šuška ovamo, netko prolazi onamo, zidovi debeli, prozori mali.... Ali zgrada impresivna, iznutra kao i izvana.

Pričekali smo nekih pola sata (dva slučaja su bila još prije nas) i onda su nas uveli u jednu zamračenu prostoriju bez prozora, debelih zidova i oslikanih jako visokih stropova. Prostorija nije bila velika, a na sredini se nalazio ogroman kameni stol za kojim je sjedilo njih šestoro (sudaca i pripravnika) u onim crnim haljama sa bijelim maramama oko vrata.
Točno si očekivao da odnekud izroni rulja i počne pokazivati prstom: "Krrrriv jeeee"
Lijepo mi nije bilo svejedno, moram vam reći.

Uglavnom, sjeli mi tako preko puta njih. Sa moje desne strane, troje sudaca se počelo kreveljiti Koku (koji je, tek probuđen, čupkao naslon stolice).
Nakon vijećanja, oni su upoznati sa slučajem, i ne vide problem. Naime, pošto smo stranci, rodni list je došao na Sud i odobren je 1. veljače.
Molim?
Naime, pošto smo stranci, rodni list...
Ne, ne to, nego datum?
1. veljače
Molim?!

Uglavnom, da skratim priču.
Koko ima rodni list od 1. veljače. Netko iz općine je na svoju ruku, naime, odlučio da moje (udano) prezime nije baš u redu i ne može to biti, pa su taj rodni list stavili na čekanje. I sve one priče su bile šarene laže, cijelo to vrijeme je na stolici u općini sjedio neki ......well, sjedio.... kojem se nije dalo mućnuti glavom da postoje različite kulture u svijetu.

Doduše, na Sudu me jesu pitali: pa koje vam prezime stoji u dokumentima?
Pa udano.
A djevojačko?
Ne, imam samo jedno prezime.
(zbunjene face, konzultacije)
A šta ako se rastanete?
Pa mogu uzeti opet djevojačko ili mogu zadržati sadašnje.
(dizanje obrva)

Uglavnom, nakon još malo priče rekli su da je sve u redu, i da će naložiti Općini da nam da rodni list u roku dva tjedna.

Međutim, očito se Koko dojmio one što je sjedila najdesnije od mene. Ona je rekla da će urgirati čim prije.
Izašli smo sa Suda oko 11:30.

Muž je dobio poziv iz Općine 16:55 da je rodni list gotov - pet mjeseci i osam dana poslije.
Općina je dobila poziv sa Suda (po onom što piše u papiru) u 16:50. Odmah sam opet zavoljela Francuze (kao što možete pretpostaviti, jedno vrijeme mi nisu bili baš dragi) :D

Konzulat je dobio poziv sutra, od nas.
Putni list umjesto putovnice je bio gotov par dana poslije.
Karta kupljena prije tjedan dana.

Eto nas doma
bolje volje smo 'oma.....!






- 23:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.06.2012., nedjelja

Dnevni touche - onaj lijepi

Taman kad sam napisala prošli post sunce je izašlo, nebo se razvedrilo, oblaci se raspršili i proljeće je napokon moglo krenuti u ljeto. Iskoristila sam to maksimalno, i sad (dok se nebo mrgodi) lovim priliku da napišem nešto i o onim lijepim (svako)dnevnim momentima.

Uvijek mi se sviđalo što je u Parizu većina trgovina specijalizirana, tako da imate dućančiće koje prodaju samo sir, ili samo čokoladu, ili samo vino.... Ili samo mušku robu, dućane za posebne sportove, ili npr - samo za cipele (bez prodaje tenisica).

Konkretna slika je slikana u ulici gdje "ima sve za golf". Dućani za muške i ženske golfere, za štapove, za popravku oštećenih proizvoda za golf i tako dalje.... Isto tako ima i "ulica" za jahtaše, skijaše, muzička ulica i tako dalje....



Lijepih momenata ima na svakom kutu, što se ono kaže:

plavi dečko i roza curka (inače, na prodaju):



radoznali golubovi (osobno ih ne volim, ali baš su zgodni za vidjeti):



piknik u mladosti:



šetnja u starosti:



prijateljsko druženje:



obiteljsko druženje: (otac i sin su mi bili prebrzi za fotoaparat):



inovativnosti (u optičarskom izlogu su izložene paprike - a i dijelili su ih na cesti - jer su jako dobre za vid):



autolib - kao što se mogu uzeti bicikle na korištenje, tako se mogu uzeti i ekološki automobili. Stvar je savršeno zamišljena jer se automobili mogu uzeti (i vratiti) za to predviđena mjesta čime je automatski riješen problem parkinga. Mogu se iznajmiti na dan, tjedan, mjesec ili čak i godinu. Udobni su i savršeni za gradske potrebe:




Sljedeća slika prikazuje šetnicu (ili nešto slično, odmaralište možda?) uz napuštenu gradsku prugu. Znači, ljudi donesu svoje jelo i piće, knjigu ili što već žele, a na napuštenim stanicama ih čekaju stolovi i stolice. Kul, ako mene pitate:



Nadalje, u moru pasa (nigdje nisam vidjela mačke, vidiš, vidiš...), važno je biti originalan (iliti, kako pronaći svoga :D)



I za kraj, sve je to super, ali ništa ne bi bilo tako lijepo da nebo nije vedro i da sunce ne sija. Želim vam puno sunčanih, plavih dana. A i sebi, također :)





- 14:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.05.2012., utorak

Dnevni touche - onaj ružni


Evo i mene, nakon više od tri godine pisanja ovog bloga, sa onim ružnim dijelom Pariza. Opet ću reći, nije da ga nisam nikad vidjela, nije da sam ga ignorirala, nego jednostavno je onaj lijepi dio uvijek imao više utjecaja, a ostalo sam shvaćala (i shvaćam) kao nužno zlo. Na kraju krajeva, ovo je grad pun izbora, pa ako nije dobro na jednom mjestu, dobro je na drugom.
U svakom slučaju, na ovaj post me je potaklo sivo, olovno nebo koje se već tjednima druži sa ogradom moga balkona. Ja, koja toliko patim za suncem, došla sam do stadija da se radujem i tom olovnom nebu - samo ako nema kiše.
Onda, došlo je nekakvog administrativnog zastoja - neki papiri koji mi trebaju još nisu (ni blizu?) gotovi - ali ne bih sada o administraciji - iako možda ona najviše zaslužuje naslov ovog posta.

Dakle, popularnost psećih 'mina' je nadaleko poznata i van granica Pariza i Francuske. Ako malo bolje razmislim, Pariz nije jedini takav grad (nije li sredinom osamdesetih nastala pjesma "Amsterdam" sa onim stihom "...cipelu sam umaz'o govancom") u Europi, ali nekako sam pojam Pariz zvuči glamurozno. Kao što, ne znam, Munchen zvuči - strogo?

Govanaca i prljavštine ima, doduše sve manje. Ali ima, i nije lijepo za vidjeti:

DSCN4207 (Large)

U stvari, raznim znakovima u stilu "Čuvajte svoj kvart" ili nešto slično pokušava se potaknuti da ljudi čiste za svojim psima. Ali kako Francuzi, generalno, skidaju svu odgovornost sa sebe, ona 'nijedna služba nije zadužena za to'. Što, u stvari, i nije. Oni koji čiste ulice, čiste ulice. Oni koji metu ulice, pometu, ali ne svaki čas. Vlasnici pasa nemaju taj mentalitet, odnosno uvjereni su da će to počistiti oni kojima je to posao.....
U samom gradu je vrlo vrlo malo parkova koji primaju pse, i zbog toga su trotoari nastradali.
Inače, neka statistika pokazuje da oko 600 ljudi godišnje završi u bolnici zbog okliznuća na pseće govno. Zato, pazite :)

Posebno su nastradali dijelovi uz sami trotoar, gdje je najprljavije:

DSCN4196 (Large)

U stvari, iz otvora ispod trotoara se svaku večer pušta (čista, nepitka) voda u mlazu koja gura prljavštinu u šahtove, tako da su ti dijelovi preko dana najprljaviji, a uvečer su čisti.

Inače se smeće odnosi svaki dan, čisti se svaki dan (po turističkim destinacijama non-stop), a ulice se peru jednom tjedno. Tako je bilo i u petak, na primjer, kad je kiša pljuštala. Petak je i ulica se pere. Amen.

Trotoari su zanimljivi i po tome što su (naravno, u nekim dijelovima kvartova) vrlo uski - što je vrlo nezgodno kad se trebate mimioići a imate kišobran, dvije vrećice iz dućana ili gurate kolica. U stvari, to su doslovce nogostupi:

DSCN4202 (Large)

Također, korijeni od prekrasnih drvoreda većinom su već stari, tako da prave ogromne grbe na trotoarima. Toga se problema sjećam i iz mostarskih dana :)


Na jednom širem trotoaru našla sam i ovo:

DSCN4195 (Large)

ili u prijevodu: ne gazi mi po postelji.

Ruku na srce, nisam nikad nikog vidjela da spava tu, ali poruka je jasna.

Što se tiče beskućnika, iako su oni relativno osigurani od strane države (imaju donacije u hrani, dekama, prostoru i slično), i iako većina bude po metroima ili po širokim dućanskim pragovima, nađe se i pokoji ovakav:

DSCN3886 (Large)

Po francuskom zakonu, stanodavac ne smije izbaciti podstanara iz stana od listopada do ožujka, tj. u zimskom periodu - makar podstanar i ne plaćao stanarinu. Kao posljedica toga, početkom ožujka se može vidjeti pojačani broj beskućnika. Ali da nije sve tako crno, mnogi se snađu nakon izbacivanja, tako da broj beskućnika - barem vizualno - uvijek ostaje isti.

Cijene stanarina su stravične, ali su cijene stanova još stravičnije:

DSCN4233 (Large)

DSCN4236 (Large)

Prosjek u gradu i u zapadnim predgrađima je oko 10 000 € po m2. Sjećam se da je lani bila akcija u jednom predgrađu, cijena je bila 6000€. Ove godine je, bez akcije, 9000.


I na kraju, ono što me je i potaklo da napišem post - nebo nad Parizom, krajem svibnja:

DSCN4189 (Large)

I tako tjednima. Tjednima.

Ovaj pregled ružnih stvari je tek zagrebao po površini i začetnik je možda za mnoge druge teme (kojih sigurno ima), ali toliko od mene o tome. To čisto onako, da se ne iznenadite kad dođete.
Inače ni ne vrijedi na to trošiti živce, pa i neću. Osim ako me nešto ekspresno ne izbaci iz cipela.

- 22:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.05.2012., ponedjeljak

Z(a)gradni Pariz

Kad sam došla u Pariz, odmah mi je bio lijep. Zanemarimo što ja ne pišem o onoj lošijoj strani, već sam jednom rekla da mi ljepša strana jednostavno nosi prevagu, ali odmah mi je zbilja bio lijep. I jedno vrijeme nikako nisam mogla povezati - zašto?
Da bi mi jedna poznanica otvorila oči jer je i ona imala sličnu misao. Naime, osim standardne turističke ponude i neupitnog kulturnog bogatstva, daha povijesti, crvenog balona prošlosti - fasade su čiste i slične!
Ako krenete autobusom od točke A do točke B koja se nalazi na suprotnom kraju grada, možete uglavnom vidjeti ovakve prizore:

DSCN3299 (Large)

DSCN3321 (Large)

DSCN3481 (Large)

DSCN3371 (Large)

To su zgradom mahom zvane Haussmanija stil - znači stil koji je započeo idejni začetnik modernog Pariza - Haussmann (ili kako zvuči po francuski - 'Osman'). Gradio je zgrade sa specifičnim prozorima (ono što mi nazivamo "francuski balkon", a ono što mi nazivamo balkon, oni velikodušno nazivaju "terasa"). Uglavnom su te 'terase' bile privilegija onih koji su živjeli na drugom katu - naime, u tadašnje vrijeme na drugom katu je živjela bogata obitelj (možda vlasnici zgrade?), koji su imali svoju služinčad (a služinčad je živjela u potkrovljima). Tako i dan danas možete u takvim stanovima vidjeti vrata za poslugu, ili originalne kamine. Stropovi su obično visoki, prozori su obično veliki i uski, a u svim takvim stanovima su bordure na plafonu.


Trivia: Haussmann namjerno nije pravio "prave" balkone, jer mu je osnovna namjera bila da ljudi izađu van iz stana. Zato je skoro svaka zgrada ili blok zgrada u Parizu upotpunjen nekom zelenom površinom (a te zelene površine su zbilja popularne za sjedaljke) :)

Stubišta su u takvim zgradama skoro svugdje uska, a još su uža nakon naknadne ugradnje liftova. Vjerujte mi na riječ - u životu niste vidjeli manji ili uži lift. Doslovce, liftovi su takvi da ljudi stavljaju vrećice iz dućana u lift, a pješice idu u stan :)


Međutim, ima i ovoga u Parizu - npr. tri različita stila u jednom nizu (vidi,, čak se i rimuje) :D

DSCN3504 (Large)

pa socijalistički stil:

DSCN3374 (Large)

ovi uski završeci zgrada su mi moćni skroz:

DSCN3505 (Large)

pa zgrade modernijeg stila, sa balkonima - odnosno onim što Francuzi tako velikodušno nazivaju - terase:

DSCN3364 (Large)

pa malo drugačiji balkoni:

DSCN3363 (Large)

pa malo drugačiji dizajn:

DSCN3830 (Large)

pa jedan pariški atelje:

DSCN3832 (Large)

i jedna žlica nečeg poznatog:

DSCN3320 (Large)


Ima raznih Pariza (čitaj ovo 'Pariza' u množini), i ja ću pisati o tim Parizima. Postoje zgrade koje su puno lošije. Koje su drugačije. Koje su u ružnom stanju. Koje su nepraktične. Sa grafitima. Sa prljavštinom. Sa bazenima na krovovima.... postoje različitosti - kao i u svim drugim gradovima i mjestima na svijetu.


Ako ste se kad pitali kako ljudi, obzirom na opis u prvom pasusu, uopće useljavaju i iseljavaju svoje stvari, evo odgovor i na to:

DSCN3506 (Large)

Zgodno, n'est-ce pas?

- 00:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.04.2012., subota

Pariz bez zavjesa

Oduvijek sam voljela, ma u kojem gradu bila, gledati u zgrade kao da sam turist. Najviše sam to voljela raditi u rodnom gradu, a navika se kasnije preselila na sve moje adrese. I zbilja je fascinantno kako uvijek otkriješ nekakav balkon, detalj na fasadi, cijeli jedan kat, krov ili bilo što što nisi prije nikad primjećivao. A prošao si pored toga barem stotinu puta.

Isto tako sam oduvijek voljela gledati u rasvijetljene prozore navečer i zamišljati unutrašnjost svakog prostora. Nekako umišljam da to svi volimo :)

A ako su dani lijepi (što zadnjih tjedan dana u Parizu - nisu), ako guraš kolica ispred sebe, ako si bar sat vremena dnevno vani, onda opažaš i prozore danju. Pa shvatiš da umjesto zastora dekoracija na prozoru može poslužiti ne samo da sakrije pogled unutra, nego i da istakne stav prema van.

A može se svašta vidjeti:

P3240039 (Large)

P3240009 (Large)


DSCN3255 (Large)

P3240042 (Large)

I kako onda da ne zamišljaš kakva je unutrašnjost stana, kad ovakvi prozori otkrivaju skoro sve, a sakrivaju dovoljno da ti mašta proradi. Nešto kao trbušna plesačica.

A kad vidiš ovako nešto:

DSCN3254 (Large)

DSCN3322 (Large)

DSCN3256 (Large)

Onda se samo zaustaviš na ljepoti zelenila i zavjese ti zbilja ne padaju na pamet. :)


- 23:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.03.2012., ponedjeljak

Usporedba ni sa čim (porod u Parizu)


Često me ljudi pitaju da im ispričam kako je to bilo rađati ovdje, i da usporedim sa Hrvatskom, odnosno sa BiH. Budući da je Koko moje prvo dijete i da sam rađala samo ovdje, neću praviti nikakve usporedbe (mada bih voljela čuti vaše u komentarima), nego ću samo napisati kako je to bilo.

Dakle, kako sam već pisala u gornjem postu, čim zatrudnite, trebate se prijaviti u bolnicu u kojoj se želite poroditi. Ako vas prime, nazovu vas telefonski, upišu vas u bolnicu i tada upadate u njihovu mašinu.

Kad su mene primili, odmah su mi dali sastanak sa babicom, hrpu nekih papira i dali su mi naljepnice sa mojim imenom, udanim i djevojačkim prezimenom te "bar kodom" - koji će kasnije poslužiti za sve sastanke, jer te tako ubacuju u kompjuterski sustav.

Tako se meni, na primjer, između ostalog, desilo da sam pala niz stepenice u osmom mjesecu trudnoće. Nakon pregleda u hitnoj (koji je trajao oko četiri sata, ne zato što sam čekala nego zato što su bili detaljni), dobila sam još hrpu sastanaka za sljedeće dane. Preko tog bar-koda su znali da dolazim, znali su mi ime i prezime i vrijeme dolaska.

Uglavnom... koliko sam primijetila, u odnosu na Hrvatsku (i to je jedina usporedba što ću dati), termin poroda određuju tjedan dana kasnije (kad trudnoća dosegne 41+0 tjedana). Tako da sam ja imala dva termina, i baš mi je to bila fora - prvo jer sam znala da će beba doći kad njoj bude vrijeme, a drugo - nisam se uspaničila kad je prvi termin prošao.

Kad su me uhvatili trudovi, po savjetu bolničkog sajta na svakih pet minuta, krenuli smo u bolnicu. To je bila rana večer, oko 19:00, i ja sam naivno mislila da ću roditi do ponoći. U ponoć sam već tražila epiduralnu koju su mi dali kad sam se otvorila dovoljno za nju - znači oko 4 ujutro. zubo

Da, trudovi su trajali i sve što ide uz to. Ono što je važno za ovaj post je da svaka žena ima svoju rađaonu, u kojoj je uredno i fotelja za muža. OK, za mog su mogli dostaviti i kakav krevet jer je sve to potrajalo, ali pretpostavljam da je fotelja sasvim dobra. Naime, ne bih znala točno kas'ti.

Negdje u tom periodu trudova pitaju znamo li spol djeteta i kako će se zvati. Zatim te podatke upisuju na narukvicu (majci je narukvica već stavljena), i na papir koji će doći kasnije na dječji krevetić.
Nakon što se beba rodi (a Koko je rođen malo poslije 11:00 sljedećeg jutra), nakon što te pogleda u oči i nakon što ti ga polože na grudi cerek, idu ju okupati, izvagati, obući i sve što ide uz to. I tata ide s njim. Mene su za to vrijeme obrađivali, a kad su se dečki vratili pustili su nas da budemo sami jedno dva sata - u stvari onoliko vremena koliko je trebalo da se oslobodi soba. Ja sam u to vrijeme mislila da se oslobađa krevet, ali zbilja - oslobađala se soba za nas. U stvari, apartman, sa toaletom, ormarom, sefom i svime što ide uz to. Ono što sam prvo primijetila je da su se prozori mogli otvoriti samo par centimetara, valjda radi postporođajne. Koja je mene, hvala ti Bože, zaobišla u svim smislovima.

Moram dodati, onaj čas kad ti predaju bebu u ruke pitaju želiš li ju dojiti ili ne. Kako sam ja rekla da želim, moj boravak u bolnici je bio okrenut u tom smjeru. Nakon tri dana sam izašla iz bolnice kao naučena dojilja i niti jedan jedini dan nisam imala problema s tim.

Posjeti u bolnici su svaki dan od 13-20h, s tim da djeca ispod 15 godina ne mogu doći u posjet. Partneri mogu doći prije i otići poslije tog vremena, u međuvremenu biti cijeli dan.

Tijekom cijelog boravka u bolnici ja sam dobila hrpu recepata, što za sebe, što za bebu. Dobila sam i upute kako se ponašati kasnije, broj od patronažne sestre te uputnicu da idem kod fizijatra dva mjeseca po porodu.

Nakon što smo izašli, dijete se prvih mjesec dana nosi na vaganje svaki tjedan u lokalni dječji centar (centar za zaštitu majke i djeteta - ima ih u svakom kvartu). Ti isti centri održavaju i sastanke za trudnice ili za majke koje su rodile u isto vrijeme, a žive u susjedstvu.
Nakon mjesec dana, dijete se na vaganje nosi po želji.

Cijepljenje je u Francuskoj stavljeno na izbor roditeljima, i prvo se obavlja sa djetetova navršena dva mjeseca.

Mislim da sam nabrojala sve ove "tehničke" podatke.
Što se tiče mene, ja stvarno uživam u majčinstvu (skoro pa isključivo angažirana u majčinstvu), ali moram reći da je i muž angažiran u očinstvu (i kuhinji), tako da uhvatim vremena i za sebe.
A ne odmaže ni Koko koji (još uvijek) nije zahtjevna beba.

A sad dolazi lijepo vrijeme, naše šetnje postaju sve duže, pa moguće da 'padne' i kakav post koji nije vezan za majčinstvo i djecu. sretan


- 19:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.02.2012., četvrtak

Trudničke zabavancije


Moja me je trudnoća "zatekla" u Mostaru - u tijeku proljeća, jednog prekrasnog popodneva kad sam bila sama kod kuće. Iako sam oduvijek intuitivna osoba, i iako sam i par sekundi prije napravljenog testa "znala" da sam trudna i da nosim dečka (ne pitajte me kako), nevjericu i tihu radost nisam mogla suzdržati. Ta tiha radost, u stvari ona iskonska duboka sreća me je pratila cijelo vrijeme trudnoće, na samom porodu, a prati me i sad... Baš sam bila blažena.

Uglavnom, tema ovog posta je trudnoća u Parizu.

Ako, dakle, zatrudnite i odlučite dijete roditi u Parizu, imate razne mogućnosti.
U Francuskoj možete, po zakonu, roditi na tri načina:

a) u bolnici
b) u kućama za rađanje
c) doma

a) Ako želite roditi u bolnici, odmah nakon napravljenog testa odnosno nakon saznanja da ste trudni trebate ići u dotičnu bolnicu (državnu ili privatnu) i prijaviti se. Lijepo popunite formular, čekate jedno određeno vrijeme (meni je iz jedne bolnice došao odgovor za manje od 24 sata, a iz druge sam čekala odgovor preko dva tjedna), i onda dobijete papir u kojem piše da ste primljeni, odbijeni ili da ste na listi čekanja.
Bolnice su krcate i nije neuobičajena situacija da vas bolnice (mada su vam najbliže i pripadaju vašoj adresi) odbiju bez grižnje savjesti.
Kod mene je bila malo specifična situacija jer sam se ja prijavila u bolnicu samo dva mjeseca pred porod. Pretpostavljam da svaka bolnica čuva određeni broj mjesta za ovakve padobrance kao ja (ili određeni postotak trudnica koje su bile prijavljene izaberu drugo mjesto/presele/izgube trudnoću i slično), ali nemojte se pouzdati u to.

Formular koji trebate popuniti je prilično jednostavan, a za popunjavanje treba znati samo osnovno znanje francuskog jezika. Osoblje bolnice u kojoj sam ja rodila je imalo jako puno razumijevanja za moj nedostatak znanja jezika (pogotovo određenih termina), i općenito je bilo vrlo ljubazno.
Jednom kad ispunite formular (dođete u bolnicu, ispunite formular za koji vam teta na info pultu kaže gdje se nalazi, ostavite ga na za to određeno mjesto i idete doma - cijeli postupak traje do 10 min) ostaje vam da čekate odgovor.
Mene je jedna bolnica odmah primila, a druga mi je poslala odgovor da sam na listi čekanja. Ali u oba odgovora su mi bili izračunati termini za porod. Različiti jedni od drugih, a različiti svakako od termina koji su mi izračunali u Hrvatskoj. U svakom slučaju, termini su se kretali od 38-42 tjedna.

A Koko je pak došao na svoj datum cool

O samom prijemu u bolnicu i ponašanju osoblja ću napisati poseban post. Jer, oni to zaslužuju.
Formulare možete popuniti u svakoj bolnici gdje želite roditi, pa ovisno o odgovorima možete birati.

Ako nemate papire zdravstvenog osiguranja, i dalje možete roditi u bolnici, s tim da sve plaćate. Ne znam koliko košta svaki pregled, obrok i slično, ali mislim da noć u državnoj bolnici košta oko 1100 eura.

b) Kuće za rađanje - pretpostavljam da je isti princip kao što sam čitala po internetu - kao i kod austrijskih kuća za rađanje. Ne bih puno znala o ovome, znam samo da postoje. Čak ne znam da li zdravstveno pokriva porod ili ne. Tako da vam na ovu temu ne mogu puno pomoći.

c) Porod kod kuće - iz materijala što ga svaka trudnica dobije, pročitala sam da je porod kod kuće u Francuskoj dozvoljen zakonom i uredno legaliziran. Uvjet je jedino da babica koja će vas porađati mora dobrovoljno pristati na to i da, u slučaju komplikacija, vi kao majka morate dozvoliti da dođe doktor/hitna ili da vas se preveze u bolnicu bez daljnjih pitanja. Isto tako, babica na brzom biranju svoga mobitela mora imati doktora koji je spreman uskočiti ako zatreba.

Detalje isto ne znam, niti poznajem nekoga tko je rodio doma, tako da vam ni tu ne mogu dati previše informacija. Ono što je meni kao rodilji bitno jest da se ima izbora. I naravno, da su djeca živa i zdrava.

Inače, sa balkona vidim da u Parizu tu i tamo nanese snijeg i da minus prži do kosti. Ali još jedno vrijeme vam neću pisati o eksterijeru, toga sam svjesna.

Nadam se da se ni vi ne smrzavate previše. kiss



laziti
- 15:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter