pardon my french

29.05.2009., petak

Šta li sve neću pojesti....

Ovaj će tekst, kao i jedan među prvima koliko se sjećam, biti po Vuku fino

Odlučimo mi tako otići u meksički restoran.
Nas šestero i jedno dijete.

I onda je dvoje sa djetetom otkazalo. Šteta kiss

A nas četvero ti se lijepo spremimo, i dođemo (ah, tako francuski) pola sata nakon što smo rekli da ćemo doći. Naime, rezervacija je tekla ovako:

"Večer, jel može za taj i taj dan rezervacija za šest odraslih i jedno dijete"
"Večer, može rezervacija, ali tek nakon 23:00h"
" eek

Noo, no, no, mi želimo doći u 20:00"
"A dooobro, može, ajde.... ali morate osloboditi stol do 22:30"
"Da, da, da naravno" rolleyes

Uvijek to kažu. Ono, hajd, možeš doći ali oslobodi stol u neka doba. Naravno da svi uvijek kažu da će osloboditi stol i naravno da ga ne oslobode. mouthwash

Uglavnom, oko 20:30 mi se lijepo pojavimo ispred restorana, prozaično nazvanog "Čiuvava". Atmosfera je lagano zahuktana. Veliki podij u sredini. Restoran ogroman, sa motivima Meksika, sa balkonima i kuhinjom iz koje vire kuharske glave. Svjetlo onako, pomalo isijava u restoranu, i u stvari, sve je spremno za feštu. Tko želi feštati, naravno.

Jelovnici su došli pred nas u roku "keks". Ne zato što su nas se htjeli riješiti, nego zato što je usluga ovdje općenito takva.

Šta ćemo piti?

Mohito, naravno. smokin

Nisam ga nikad probala, i moram reći da me strašno podsjeća na mamin sok od mente. A ima i nešto ruma unutra. Suma sumarum = jako mi se svidjelo.

I idem ti ja tako bespućima jelovnika, i naletim na jednu zanimljivu riječ. Cactus.

Počeškam se po glavi.

Šta ga dođe taj kaktu?

Počešem se opet po glavi.

Ma da nije kaktus?

Ma jok.

I vrtim ja dalje po jelima, a oči mi se sve više vraćaju na taj cactus.

Fakat je kaktus.

E, koje vrste, ne bih vam znala reći.

Uglavnom dođe konobar, i ja onako:

"Ekskuze mua, iz dis a kaktus?"
"Me ui, zis is a kaktu"
"Plant?"
"Ui"
"Dakor, aj vont dis kaktus"
"Bjen sur madam, gud čojs madam"

I svi drugi su naručili svoja jela (svi su se makli dalje od kaktusa, uz obećanje da će malo probati od mene, a ako se meni ne svidi da ću ja malo ćopati od njih).

I dok nam ne dođe jelo, idemo nas dvije zapaliti cigaretu. Vani, naravno.

I tako mi stojimo vani među masom ljudi koja se već polako okuplja ispred. Kad stiže hrpa žena (jedno pet-šest mladih i jedno dvije-tri starije - preko pedeset starije). Jedna od njih obučena u časnu sestru. Kul, razmišljam si, stvarno ljudi ne štede na individualnosti ovdje. sretan

Iza njih stiže grupa muškaraca. Svi mladi, bez starijih. I jedan od njih obučen u harlekina. Oukeeej, ovo je malo tu mač individualnosti, mislim si ja.

Al dobro.

Uglavnom, za par trenutaka, kako mi je Tijana objasnila, shvatila sam da je riječ o momačkoj i djevojačkoj večeri. Naime, običaj je da se onaj tko se ženi/udaje uvijek u nešto obuče, i onda tako hrpimice idu po ulicama, da bi na kraju završili u nekom restoranu.
A Čiuvava je, izgleda, bio pravi izbor za to.

Naime, te večeri su se slavile najmanje četiri momačke/djevojačke večeri. Bili smo okruženi njima, a društvo gore spomenute časne (usput rečeno, u dobra doba trudne) je imalo pravu oproštajnu zabavu. Naime, atmosfera za njihovim stolom je bila kao da je baš taj dan bio pomor papagaja u njihovoj obitelji, pa su eto izašle čisto zato jer je već bilo dogovoreno.... Ili su možda ove dvije tri starije ženske bile uzrok tome. Ne bih znala.

Dečki pored nas, njih sedam - osam s, pak, dobro zabavljalo. Tijana i ja smo im nazdravljale i slikale ih, dok su naše muške polovice bili zadubljeni u svoje razgovore. Kasnije su se kleli da su nas vidjeli da smo pričale sa susjednim stolom, pa eto... neka im bude rofl

Taman negdje kad je moj kaktus (sa svim prilozima) došao na stol, počeli su pjevati i marijači. Od stola do stola, njih trojica, svakom na uho.

Tijana je tražila da pjevaju "Mama Huanita". Otpjevali su nešto drugo, uvjereni da je to ta pjesma. Ili uvjereni da nije, ali da mi nemamo pojma da nije. Vatevr...

Meni nije bilo bitno jer sam jela svoj kaktus. U stvari, vegetarijansku tortilju sa kaktusom. I baš je onako.... dobar. Narezan je kao neka mahuna, debel je i zelen, dosta kiseo, odnosno marinirali su ga u nečem dosta kiselom (tako kiselom da bodlje otpadaju) zubo

Oni su malo ćapali od mene, ja malo od njih, tako da na kraju nitko nije bio gladan.

Nakon jela smo nas dvije opet otišle zapaliti vani, sada se već probijajući kroz krcat restoran i sa marijačima iza uha. Tijana je uzela i piće sa sobom (nakon mohita, dolazi desperados, naravno).

Kadli tip na vratima kaže; "Ne mere"
"Ma šta ne mere?!"
"E ne možete nositi piće sa sobom van restorana"
"Pa tu smo, ne idemo nigdje"
"Da znam, ali..."

Uglavnom, pod budnim okom čuvara, mi smo zapalile (na miru božjem), on nam je malo progledao kroz prste, mi se lijepo zahvalile i ušle unutra.

Pojeli desert (sladoled od vanilije ovaj put).

I krenuli van. Već je bila skoro ponoć, a noć je mlada, jelte.

Fešta je ostala iza nas u punom jeku, konobari su nas ispozdravljali kako su nas sretali (dva tri konobara do izlaza) "Bonsuare, mersi, a bjento" "Hev a najs ivning" i tako dalje.

Došle smo do onog strašnog čuvara na izlazu, i on nas je, prepoznavši nas, uljudno pozdravio sa "Bona sera". zubo

Ole!

- 16:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #

27.05.2009., srijeda

Buvljak Cligancourt

Evo ga Alfi sretan

Na samom sjeveru Pariza, u jednom od najnepoželjnijih kvartova za živjeti nalazi se jedan od najpoznatijih buvljaka.

Satima se može hodati, danima istraživati :)

Nema čega nema. Od prastarih knjiga na latinskom, preko vjenčanica i haljina iz 50-tih, kineskog porculana, originalnih Barbika (sa odrezanom kosom), pa do raznih uniformi, odijela, napoleonovskih obilježja i najnovijih fićfirića iz čajna šopova sretan

Prodavači često ne znaju pravu vrijednost neke stvari, i onda se sa njima možete natezati do beskraja. Tu znalci određenih predmeta ili epohe dolaze na svoje.

Ja moram reći da je namještaj jednostavno prekrasan, onaj stari, puno drvo, vidi se da je kvalitetan.

Buvljak je napravljen tako da je većinom sve ispod štandova i podjeljen je na dva dijela. U jednom je dijelu samo roba (i to nova i moram reći, sa cijenama kao u središtu Pariza, strašno nešto), a u drugom dijelu su gore nabrojane stvari.

Prodavači, osim onih što ispod kaputa prodaju satove, replike Eiffelovog tornja i naočale, nisu naporni niti dosadni. Ne vuku te za rukav. Međutim, većina ih ne dozvoljava slikanje, pogotovo ako je riječ o ručnom radu. Tako sam vidjela jednu prekrasnu kućicu za ptice, i isto tako dvorac za lutke napravljen do najsitnijeg detalja, ali eto - zabranjeno slikanje.

Ma da sam znala mu reć, rekla bih ja njemu - ne bih ti ja ovo znala pravo ni fotografirati, a ne prekopirati tvoj rad. smokin

Ali eto, nisam znala, tako da sam spremila aparat tamo gdje mu je i mjesto.

Sve mi je bilo super, ali nisam imala želju ništa kupiti. Osim jednog, a to eto, nisu imali. Pih.

Mome Toniju sam htjela kupiti autić Renault4 (oržinal), međutim, Toni... ispruži desnu ruku sretan

Ništa od toga ovaj put.

Ali ako želite na maškare ili biti jednostavno originalni, ako želite neki poseban komad namještaja u svojoj kući.... onda je ovo pravi izbor za vas.

- 16:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.05.2009., četvrtak

I'll never be hungry again!

Reče Scarlet i ostade živa.

Pa valjda ću i ja.
Hm.

U Parizu, kad god šetate ili obavljate svoje svakodnevne, dosadne posliće, pored vas netko protrči. Ono... zum. Jutro, podne, večer - nebitno.
Kiša, zima, snijeg, sunce - nebitno i to.

Džoging.

U stvari, kad malo razmislim, Pariz je idealan grad za džoging. Ravan je, nije previše vruće, i dan traje skoro do 22:00 h.

I svi ti džogeri kao da imaju svoju trgovinu koja prodaje samo kratke hlačice, mjerače koraka, mp4 i majice.
I nemaju ništa više.

I samo zujnu pored vas, umorih od vaših svakodnevnih poslova. Ili jednostavno bezvoljnih za daljnje korake i željnih da nešto pojedete ili da zapalite cigaretu. Popijete kavu ili slično.

Crni, žuti, bijeli.... trče svi.

I svi su onako, dosta zgodni, pa se pitam, jel' oni to trče iz navike ili trče zato što se inače bave nekim sportom, pa žele održati kondiciju.

Hm.

Uglavnom.

Stadoh na vagu.

Khm.... da.

U stvari lažem.
Nemam ja vagu. Imam jedne hlače koje mi služe kao vaga.

Pa mi se ta "vaga" malo skupila u pranju smokin

Naime, ovako.

Boris je do sada skinuo oko osam kila. On ujutro ide pješice na posao, i vraća se sa posla pješice. Znači, ima svojih recimo 45 minuta (ukupno) u tijeku dana, i u tih 45 minuta potroši onaj višak.

Ja sam dugo stajala na istom.
I onda sam dobila još kilu dvije.

I bila sam ljuta na sebe k'o pas.

I odlučim.

Kud svi Turci......ne, ne, kako ono ide... Kad si u Rimu..... eek

.... Vidi, stvarno, nema nikakve poslovice vezane za Francuze. Pardon my french.

Uglavnom, uđem ti ja u svoj ormar lijepo, koji ne sadrži nikakve krpice tipa kratke hlače ili brojače koraka, nego jednu trenirku vulgaris, tamno - svijetlo plava sa bijelom crtom po strani. Baš je lijepa, mislila sam u njoj furati u šetnje po šumi.

Ali eto, sudbina joj je namijenila drugačiji tok.

Pa tako ja i moja trenirka, zajedno sa Tijanom i njenom trenirkom, idemo svako večer u park i trčimo.

Svaka svojim ritmom, naravno.

Ona piči.

A ja.

Valjda niste nikad vidjeli nekoga tko tako sporo..... khm, trči. Koje tepanje, čuj trči. Ali dobro.
U stvari, možda ste vidjeli nekog da tako sporo, jelte, trči, ali niste nikad vidjeli nekoga tko tako sporo trči, a duša mu ispada na nos. Ili pluća u mozak, koja vam je usporedba milija.

Svejedno.

Važno je da sam krenula, da sam se pokrenula. Da mi nema Tijane, odustala bih ja već. Vjerojatno, u stvari. Jer ipak, ne mogu si dopustiti nabiti još makar jedno kilo gore, onda bih se baš ono... pustila. Ode to. Jedno po jedno kilo u recimo sedam godina, to je punih sedam (ili čak četrnaest) kila.

Ali krenula sam i kad dođem kući, onako purpurna, sa dušom u plućima i plućima u grlu (to je kao post trčeće stanje) sretna sam ko mali pas. Da imam rep, mahala bih s njim.

I sad se vi pitate, kakve veze ima Scarlet sa svim ovim.

Pa, ja naime, ne volim trčati.
Ali još više ne volim dijete (ne dijete kao mlado od čovjeka, nego dijeta kao reduciranje hrane).
A najviše ne volim kada imam viška koje kilo.

Makar trčala svako veče, ja se hrane ne odričem (ok, prešla sam na pet malih obroka dnevno).

I zato - živjeli džogeri. Smrt dijetama!

I'll never be hungry again!

- 21:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.05.2009., utorak

Idemo u kino

Volim ići u kino.

Ne samo radi filma, to je nešto sasvim sporedno u priči.
Volim sjedala, zvuk, ekran, kokice. I vodu.

Volim kad se desi neka radnja u filmu, i onda to svi kolektivno doživljavamo. Još mi je ostala scena iz filma "Djevojka od milijun dolara", kad je cijelo kino zdušno navijalo u jednom momentu, a već u sljedećem je nastao potpuni muk.

To mi je super.

Kina u Parizu ima, kako sam prije rekla, na svakom koraku. Doslovce. Baš u meni najbližem kinu (koje je specijalizirano samo za hommage) daju filmove Audrey Hepburn. VO naravno.

Ako u Parizu želite ići u kino, a ne poznajte francuski jezik, onda obavezno pogledajte daje li se VO verzija. VO = version original, VF = version francaise. VOSTF = originalna verzija sa francuskim titlovima.

(dakle, španjolski filmovi su mi sad - zasad out)

Karta je oko 12€, s tim da nude i mjesečne karte za nekih 20 € - to znači da možete ići svaki dan u kino, na svaku predstavu koju daju, i to ako baš želite - i više puta. Dakle, karta pojedinačno je dosta skupa (popust je srijedom), ali za nekih 150 kn imate mjesečnu kartu sa neograničenim gledanjima filmova. sretan

Par puta godišnje, po jedan tjedan, sva kina daju popuste na karte. I onda je karta 3€.

Tako smo mi uboli "Anđele i demone" (odličan je, iako nisam čitala knjigu), i naravno, za Borisovu dušu "Star trek" (isto tako, odličan je). thumbup

E sad, postoji jedna kvaka kad idete u kino u Parizu.

Idete si lijepo kupiti kartu (možete kod tete na blagajni, a možete i na kartomatu - uopće ne znam kako se zove ta sprava). Lijepo si izaberete film koji želite gledati (daju ih obično po desetak, ili koliko već sala ima), izaberete si vrijeme, ubacite kreditnu karticu, lijepo zavičete "printaj" i on isprinta. zubo

Na ulaznici piše "početak u 19:05"

I tu je kvaka.

Dakle, vi u kino trebate doći barem 20 minuta ranije (ako je neki novi hit film, onda pola sata ranije i više), jer na ulaznici nemate obilježen broj sjedala. Dakle, što ranije dođete, imat ćete bolje mjesto.

I tako ćupite u kinu 20ak minuta, gledate u prazan ekran, gledate kako dolaze ljudi i smještaju se jedan kraj drugoga (pričala sam o osobnom prostoru Francuza prije, tj, o njegovom nedostatku), tako da nije neobično da se u društvo od npr. četvero ugura neki singl i lijepo si sjedne s njima zubo

U 19:05 se napokon gase svjetla, i počinju reklame. Tako da film, u stvari, počinje u 19:30.

Do tada pojedete sve kokice, popijete svu vodu, raskomotite se (u ugodnim stolicama), i uvalite se u svijet mašte.

Zamislite šta bi se desilo da kod nas nema oznake sjedala na ulaznicima. Pa potukli bi se. rofl

- 13:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.05.2009., ponedjeljak

Jardin du Luxembourg

Omiljeni park u Parižana, i skoro uvijek pun, zauzima oko 25 hektara površine i nalazi se u samom srcu Latinske četvrti.

Nije ni čudo, jer iz vreve i buke (iza ograde):

upadate u oazu mira i tišine:

U parku (ili da kažem - vrtu) se nalaze brojne statue poznatih žena i kraljica, što mi je bilo nešto posebno drago. Francuzi su uvijek cijenili svoje žene kroz povijest, u stvari, isticali ih na važno mjesto, mislim da je to točnija definicija.

Pravo glasa žene su dobile tek nakon WW II, ali su još 1936. godine u Vladi postojale dvije ministrice.

Ali to je priča za sebe, jer je zbog jedne žene nastala francuska-engleska netrepeljivost, ali o tom u drugom postu.

Osim kipova slavnih kraljica, tu je i jedan "glavonja", kip koji predstavlja egipatsku kulturu (ne znam zašto je tu):

A ovo je prvi, pravi, originalni Kip slobode, na osnovu kojega je napravljen kip koji je poklonjen Americi; u park je smješten 1903. godine i od tada je tu:

Centralni dio vrta zauzima osmerokutno jezero, iza kojega je zgrada Senata:

Zgrada je podignuta kako bi podsjećala na Marie de Medicis, i njenu rodnu Firencu. Palača je ostala kraljevskom sve do Revolucije, da bi potom (kratko) služila kao zatvor. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je sjedište
Luftwaffea, a ispod nje i vrtova nalaze se brojna skloništa.

A sad malo detalja:

detalj sa jezera:

zaštita od golubova zubo

kako je kad nema zaštite zubo

vješalice na boćalištu: thumbup

U vrtu se nalaze i kafić na otvorenom, lutkarsko kazalište, teniska i boćarska igrališta, glazbeni paviljon, škola jahanja i škola pčelarstva. zubo

Ipak, ono najljepše u njemu su drvoredu:

i impozantna fontana posvećena gore spomenutoj Marie Medici:

Nije ni čudo što si ljudi uzmu štogod za čalabrcnuti, djecu pod ruke, dekice ispod guze i dođu tu napraviti cjelodnevni piknik. njami

- 13:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.05.2009., srijeda

Pariz - množina

Razmišljam, zašto ne postoji neka riječ koja je množina Pariza. Parizi? Parizje? Nešto....

Jer postoji tako

dnevni Pariz - onakav kakav ga vidimo na razglednicama, Pariz u kojem je nebo dostupno i nije sakriveno iza betonskih nebodera, niti je nebo zamagljeno smogom

noćni Pariz - grad svjetlosti, u kojem se svaka znamenitost, svaka ulica, svaki ćošak šepiri u svojoj ljepoti od tisuću svjetala... Pariz koji noću živi kao da je dnevni dan, u kojem se ljudi druže, nalaze i skupljaju; isto tako Pariz noću krije tamne strane, ali samo u određenim kvartovima, strane koje su zabranjene, kriminal, kojeg nema puno....

turistički Pariz - onaj poznati, sa svim svojim javnim spomenicima, koji nisu za džabe razvikani, Pariz u kojem su cijene u prosjeku 30% skuplje a hrana 30% lošija - ali opet, Pariz, koji je dobro organiziran, u kojem se ne možeš izgubiti i koji te zove po još

poslovni Pariz - onaj malo manje poznati dio, gdje su poslovni centri, koji radnim danom vrve od ljudi u kostimima, žena sa fantastičnim štiklama, sa aktovkama u ruci, a neradnim danom sve je pusto, kao da je nedjelja, ne rade ni trgovine ni kafići

Pariz kroz godišnja doba - teško ih opisati, ali zima je zima, a proljeće je proljeće. Ljeto i jesen još nisam vidjela, a mnogi tvrde da je baš to najljepše doba u Parizu. Ne znam, ne mogu zamisliti kako je jesen u Parizu ljepša od proljeća u Parizu. Kažu da je na ljeto vrijeme ružno, zna padati puno kiše, uvečer se oblače dugi rukavi, ali isto tako da dan traje do 23 sata uvečer. Nije ni čudo, jer već sad traje skoro do 21:00.

modni Pariz - osim što je centar modnog svijeta, osim što je meka svih onih koji vole modu, osim što se modne revije održavaju svake srijede u robnim kućama, na ulici se vidi da je modni Pariz baš takav - modni. Iako su klasičari u oblačenju, ipak se ističe individualnost. Možda ne kao u drugim gradovima, ali nepogrješivost je jedna od osobina modnog Pariza

umjetnički Pariz - opjevan u tisućama pjesama, prikazan u tisućama filmova, opisan u toliko knjiga; grad koji na svakom koraku ima kina, kazališta, muzeja, gdje je svaka ulica statista sama za sebe, gdje se o skoro svakom dijelu može napisati još toliko riječi; grad u kojem su živjeli i umrli mnogi poznati umjetnici, koji su svoje knjige pisali u kafićima, gledajući ljude - grad, inspiracija mnogima, i inspiracija sam za sebe

bogati Pariz - grad blještavila, poznatih marki, boravište jet-seta, grad u kojem odsjedaju ili žele odsjesti najbogatije ličnosti svijeta, a imaju i uvjete za to; grad koji svojim bogatstvom oduzima dah, i to ne samo što se tiče samo materijalnog

siromašni Pariz - grad u kojem ima jako puno beskućnika, koji spavaju ispred Cartierovog dućana; grad koji je tim beskućnicima osigurao plahte, hranu i topla mjesta gdje mogu preživjeti zimu

gastronomski Pariz - tome nemam puno dodati, jer skoro svaki moj post priča o hrani, maštovitosti kombinacija, i uopće, upotreba namirnica koje su mi do sad bile tako..... 'obične'.

zeleni Pariz - čika Jova Zmaj je davno napisao "Gdje god nađeš dobro mjesto, ti drvo posadi", a Francuzi kao da su čitali čika Jovu i doslovce ga poslušali. Ako ima mjesta za cvjetić, onda će tu biti cvjetić, makar na balkonu ili u kutu neke zgrade. Parkovi i zelenilo ovog grada, sa svojim širokim avenijama i niskim zgradama daju ono nešto što ne zaboravljamo kad se vratimo doma.

povijesni Pariz- osim svoje povijesti kao takve, osim građevina što ih ima ovaj grad, na svakom se kiosku mogu naći tjedni/mjesečni časopisi koji su posvećeni samo jednom dijelu povijesti, ili samo jednoj građevini. Fascinantno.

moderni Pariz - Pariz koji dostojanstveno predstavlja XXI. stoljeće, i zgradama, i tehnologijom, i načinom života

.....

a da ne spominjem dalje i

enološki Pariz
kinološki Pariz
multinacionalni Pariz
francuski Pariz
festivalski Pariz
svakodnevni Pariz
studentski Pariz

ah, Pariz.

uživajte a paris

- 17:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.05.2009., utorak

Coquilles saint-jacques aux agrumes - jakobove kapice sa agrumima

Za 4 osobe
priprema: 15 min
kuhanje: 15 min

sastojci:

12 školjki
pola paketa umaka/mješavine za ribe
1 čaša bijelog vina
2 naranče
7 cl kiselog vrhnja
peršin
sol, papar

priprema:

Operite školjke.

U jednoj vodi razrijedite umak sa 50 cl vode. Staviti neka zavrije i kuhati još 5 minuta nakon što počne vriti.

Oguliti koru sa jedne naranče, naribati je, plod očistiti od svih žilica i nasjeći na komade.

Drugu naranču isjeckati na sitne kolutiće.

Osušiti školjke.
Staviti ih da se peku u zagrijanoj tavi.

U posudu sa umakom za ribe (što je temeljac) staviti vrhnje i vino. Dodati naribanu koricu, i neka se pirja na niskoj vatri bez vrenja.

Ovaj temeljac preliti po školjkama.

Dodajte komadiće naranče, zajedno sa kolutićima i peršinom.

Servirati toplo.

Jedva čekam ovo probati, a ako volite - navalite! thumbup

- 11:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.05.2009., ponedjeljak

Četvrt Opera

Pariška Opera je najveće kazalište za pjevane opere u svijetu. Izgrađena između 1862 i 1875. godine, tipična je građevina za razdoblje Napoleona III.

Mi smo ugledali Operu u daljini, i kao prošetat ćemo do nje, nije daleko. Šetali smo do nje 15 min, a ona je postajala samo veće i veća ispred nas.

U Parizu su sve zgrade velike i impozantne. Na prvi pogled ti se čini da su ti ispred nosa, a u principu su dosta udaljene - tolika je njihova veličina. Takvoj perspektivi pomaže i ravan put do svake zgrade, jer nema brdašaca i zavoja.

Opera je smještena na Boulevard des Capucines, a na tom istom bulevaru je i Oliympia, glazbena dvorana poznata po mnogim koncertima slavnih, naročito 60tih godina XX. stoljeća. Edith Piaf je imala svoj posljednji koncert baš u Olympiji.

Također, baš na tom bulevaru, 1895. godine, javno je prikazan prvi film ikada snimljen, a snimili su ga braća Lumiere - radnja se odvijala u Salonu Indien.

Fasada, kao i unutrašnjost Opere su fascinantni.

Mi smo samo 'obišli krug' oko Opere, trebalo nam je jedno pola sata za taj pothvat, a osim toga, znak za ulazak je bio malo zbunjujući zubo

Ulaz je 8 €, i preko dana je otvoreno za posjetitelje.

Okolina je isto tako fascinantna.

Naime, u ovoj četvrti su najpoznatije robne kuće, od kojih je Lafayette najpoznatija, najskuplja, ali definitivno i najljepša:

U njoj se nalaze trgovine svih poznatih dizajnera, svaki kat ima svoje artikle, od parfema, kozmetike, preko odjeće (odjeća za muškarce ima svoju zgradu), ali mene je najviše oduševio odjel sa hranom. Možete kupiti proizvode i začine kakve ste do sada mogli samo zamišljati cerek

Inače, cijela četvrt je poznata po živosti, poznatim kafićima (u kojima je Hemingway pio kavu), još poznatijim slastičarnama koje datiraju preko dva stoljeća.
Ovo je područje još uvijek poznato i kao novinsko središte, jer dugo vremena ovdje je bilo sjedište francuskog Le Monde, iako sada ima drugu adresu.

Arhitekt Haussmann je i ovdje ostavio jako dobar trag. thumbup

- 11:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.05.2009., četvrtak

Francuski paradoksi

Razmišljam malo ovih dana, i stvarno.... ova je zemlja puna paradoksa.

Ono što mi je palo na pamet....

- u francuskim restoranima nigdje nema čačkalica, jer to nije u skladu sa bon-tonom, a ipak ne stavljaju ruku na usta kad kišu ili kašlju - pljuvanje na ulicu je isto normalna stvar

- jezik je strašno kulturan kao takav, svaka rečenica završava na "molim vas" i "hvala", a opet, vozači recimo su u stanju, usred prometne gužve, izaći iz auta na sred ulice i urlati jedan na drugoga - mislim da to čak spada u jedan određeni kod ponašanja

- ne poštuju dogovore i kasne na sve moguće sastanke, od ljubavnih do poslovnih, a opet imaju najtočnije metroe, željeznice i općenito javni promet koji sam ja ikad vidjela

- rade 35 sati tjedno, djeca ne idu srijedom u školu (a imaju jako i teško obrazovanje, što jest jest), imaju po 6 tjedana plaćenog godišnjeg odmora a ipak su peta ekonomska sila na svijetu

- jedu kalorično, piju vino svaki dan, puše, a ipak imaju jako dobro kotiranu stopu zdravlja i općenito, imaju jedan od najboljih sustava zdravstva u Europi (tako sam pročitala)

- bune se na sve, po defaultu, a kasnije od toga naprave nacionalni simbol (Eiffelov toranj, recimo ili Nacionalna biblioteka od 4 miljuna knjiga)

- prvi kontakti sa nepoznatim ljudima se prilično hladni, da bi kasnije postali najtoplije društvo koje postoji

- ne smiješe se strancima, ali ipak nude sve što je potrebno i daju informacije koje treba

to je to što mi je trenutno palo na pamet, a znam da toga ima još.

Fascinantno.

- 22:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.05.2009., srijeda

Pogled sa vrha tornja

Bila sam na vrhu. Tornja.
Još da vidim Monu, i postala sam prava parižanka. zubo

Naime, najčešće pitanje koje mi postavljaju (jedno za drugim) je "Jesi bila na tornju? Jesi vidjela Mona Lisu?"
Kao i ono "Jesi li skakala sa Starog mosta?" zubo

No, da ne svrćem sa teme.

Prvo malo o brojevima:

- toranj je visok (sa antenom) 324 m - najviše dokle se turisti mogu popeti je 276 m. (na vrhu odjednom može stati 800 ljudi - vjerujte da se čini da ih može stati puno manje)

- za vedrog dana može se vidjeti i 70ak kilometara u dalj (nama je dan bio li-la, ni vedar ni ne)

- vrh se na vrućini može zakriviti i do 18 cm eek

- na vjetru, odstupanje nije više od 7 cm

- do prve razine ima 360 stuba

- do druge ima 719 stuba

- do treće ima 1.665 stuba (naravno da smo išli dizalom)

- vrijeme čekanja: u sezoni od 45 min pa do nekoliko sati

- cijena: do druge razine (dizalom) je 8 € (za djecu do 12 godina 4€), a do treće razine 13 € (za djecu do 12 je 7 €, koliko sam zapamtila).

Mi smo čekali nekih sat vremena. To mi je donijelo najviše umora, jer moja leđa baš ne podnose stajanje, iako podnose maratonske daljine. Ali isplatilo se.

Naime, Eiffel, kao vrhunski inženjer je još u ono vrijeme predvidio dizala za toranj. Ne moram vam ni govoriti kako su Francuzi, ljudi koji na prvu kažu "ne" pa kasnije razmišljaju o tome, bili strahovito protiv toga da se toranj uopće održi nakon Svjetske izložbe.

Legenda kaže da je Guy de Maupassant ručao svaki dan u restoranu na tornju jer je to bilo jedino mjesto gdje ga nije morao gledati.

Što se tiče samog restorana, iznimno popularnog - zvanog Jules Verne. Popularan je po svojoj reputaciji i strahovito visokim cijenama. Što jest jest, ipak se nalazi na jedinstvenom mjestu u svijetu.

Restoran ima svoje privatno dizalo, i kada se rezervirate, dobijete kod da možete ući u njega.

Slika je, nažalost, loša ali morala sam slikati kodnnu ploču. Imali smo sreću i vidjeti konobara koji izgleda kao da je dobri stari Jules osobno. zubo

Ja sam, naravno, odmah zamislila scenu. Neki milijarder u New Yorku želi impresionirati kakvu curu. Nazove restotan u Parizu, i svojim je privatnim avionom odvede na večeru u ovaj restoran.
OK, gledala sam previše filmova.
Restoran je ipak prilično posjećen, i to je ono što me u Parizu općenito impresionira - svaka roba ima svoga kupca.

Toranj su posjetili mnoge poznate ličnosti, uključujući Chaplina, Hitlera ili Josephine Baker. Što nije ni čudo, jer je svojom simetričnošću osvojio mnoge obožavatelje.

pogled na Trocadero sa druge razine

blizu je i replika Kipa slobode

iz daljine se čini tako mali Grand Arch i moderni dio zapadnog Pariza

pogled u daljinu

i još malo u daljinu, sa muzejom Louvre u kadru

slavni Etoile, koji sa razlogom zaslužuje svoje ime (Etoile znači zvijezda i sve avenije se spajaju tu, u obliku zvijezde)

mravići

na vrhu je postavljena ploča sa imenima glavnih gradova raznih država i udaljenosti tih gradova od tornja. Postavili su strateški, prema stranama svijeta gdje se gradovi nalaze.

Zanimljivo iskustvo, poseban doživljaj. Ako se bojite visine, nemojte ići. Organizacija je prilično dobra, iako se, kako rekoh, na čekanje provede najviše vremena. S tim da se na drugoj razini presjeda iz dizala u dizalo, pa vam i tu ode jedno pola sata, ma i više, čekanja.

Na tornju imate i toalet i poštu i nešto na brzinu za prigristi, ali pogled je stvarno - poseban doživljaj. thumbup

- 11:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>